Firme bez radnika, radnici bez posla?

Parketari ili podopolagači se u banjalučkoj regiji ne školuju posljednjih četrdeset godina. Onaj ko je na bilo koji način ispekao taj zanat, posla sigurno ima, pod uslovom da ga želi. Direktor firme koja se bavi montažom podnih obloga, parketa i masivnih drvenih podova, Marko Knežević kaže da je veoma teško doći do radnika ovog profila. „Bilo je nekoliko inicijativa da se ovo zanimanje uvede u srednjoškolsko obrazovanje, ali to se nije desilo. Postoje neke kvazi-institucije koje rade prekvalifikaciju, gdje ljudi kupe diplomu za mjesec dana. To definitivno nije obrazovanje.“

Knežević ističe da majstori za postavljanje podnih podloga čine više od sedamdeset odsto zaposlenih u njegovoj firmi. To nije jedino zanimanje za koje se niko ne školuje, a traženo je među poslodavcima.

Posla ima, ali ne u kancelariji

Kraj školske godine, ponovo će na tržište rada iznjedriti kadar kojeg je ionako previše. Maturanti koji su završili ekonomske škole i gimnazije privrednicima uglavnom nisu od velike pomoći. Već godinama iz privatnog sektora stiže apel da su im najpotrebnije zanatlije.

„Obrazovni profili iz oblasti mašinske, metalne, drvne, prehrambene industrije su najtraženiji među domaćim poslodavcima kada je riječ o privatnim proizvodnim firmama“, kaže Olivera Radić iz Privredne komore RS.

Nesklad između ponude i potražnje prisutan je i kod visokoobrazovanih kadrova. Najviše je ekonomista, pravnika i različitih menadžera. Nedostaju inžinjeri i matematičari. Na visokoškolskim ustanovama u Bosni i Hercegovini se očigledno ignorišu potrebe privrede. Hiperprodukcija akademaca koji mjesto imaju samo na zavodu za zapošljavanje, ne prestaje. U Republici Srpskoj univerziteti primaju više brucoša nego što ima svršenih maturanata. Situaciju u Federaciji BiH komplikuje i činjenica da se upisne politike kreiraju u svakom kantonu posebno.

„Prva reforma koja je potrebna Bosni i Hercegovini je reforma obrazovanja, iz nje proističe sve ostalo. Ako želimo da pokrenemo stvari u ovoj zemlji, odatle se mora početi. Nadam se da će oni koji odlučuju doći do pameti i da će se tim pozabaviti bar iz političkih motiva“, smatra univerzitetski profesor i bivši ministar obrazovanja Kantona Sarajevo Damir Marjanović.

Dodaje da su upisne politike na univerzitetima usmjerene na to da zadovolje potreba fakulteta za većim brojem studenata, umjesto na realnost u državi.

„Upisne politike pod hitno mijenjati“

Potencijali za zapošljavanje velikog broja radnika su metalna i drvna industrija. Ali jako mali broj ljudi želi raditi takve poslove, smatra Ante Jurić-Marijanović, menadžer programa Zapošljavanje i preduzetništvo, u banjalučkom OKC-u. „Istina je da nedostaju radna mjesta, ali to nije jedini problem kada govorimo o velikom broju nezaposlenih. Ljudi ovdje više pričaju o traženju posla, nego što ga zaista traže. Teško se prilagođavaju i nisu spremni na obuke ili prekvalifikaciju kako bi se zaposlili“, ističe on.

Sticanje novih vještina, Dragani Ignjatić nije teško. Kako bi pronašla i zadržala posao, učila je i radila sve što se od nje tražilo. Kada je prije dvadeset godina završila elektrotehničku školu, nije ni slutila da će cijelu deceniju raditi u računovodstvu. A još manje da će se jednog dana baviti grafičkim dizajnom.

„Okolnosti su me primorale da se snalazim. Svaki novi posao nosio je nove zahtjeve, a od mene se tražilo nešto što nisam ranije radila. Ali sve se nauči. Pa sam tako od računovođe dospjela na poziciju aranžera i grafičkog dizajnera u regionalnom trgovačkom lancu“, objašnjava ova Banjalučanka.

„Gdje su radnici?“

Jurić-Marijanović ističe da pojedini sektori konstantno traže novu radnu snagu. Tu su se svrstale tekstilna i obućarska industrija, ali i turizam. Projekat „Izaberi školu, izaberi budućnost“ trebalo bi da ukaže šta budući srednjoškolac može očekivati od zanimanja koje odabere:„Mobilnost radne snage je veoma važan fakror. Bh. građani po svemu sudeći nisu spremni otići u drugi grad zbog zaposlenja.“

Iako je ključno pitanje u BiH kako doći do posla, čini se da brojni poslodavci imaju problem da dođu do radnika. Prisutan je ogroman nesporazum i nesklad između poslodavaca i tražioca posla, kaže menadžer prodaje na portalu posao.ba Benjamin Kadić. “Ne biste vjerovali koliko truda i vremena uložimo kako bismo kompanijama pronašli adekvatan kadar. To se ne bi smjelo dešavati u zemlji s toliko nezaposlenih”, objašnjava Kadić.

“Zapošljavanje rođaka je prošlost”

Kadić dodaje da kompanije danas ne mogu sebi priuštiti zapošljavanje radnika putem poznanstva i rodbinskih veza. Ta praksa je, kako kaže, odbačena i prevaziđena: “Firme koje dobro posluju na tržištu i razvijaju se, ne mogu ukalkulisati rizik pogrešnog zaposlenika. To se radilo u nekom prelaznom periodu, danas ne. Dobar radnik im je nephodan, a do njega se teško dolazi”. Ističe da više od 65 odsto posjetilaca portala posao.ba čine zaposleni, te da su oni aktivniji od onih koji nemaju nikakav posao.