Proširenje kao najmanje zlo – pogrešna taktika
25. februar 2018
Mapa straha je u ovoj igri uvijek adut. Kada se neka opasnost samo predstavi dovoljno velikom, onda se sve može – recimo faktičko ukidanje prava na azil uvođenjem proizvoljne „gornje granice" za prijem migranata. Ili nova runda proširenja EU, ovog puta na šest država Zapadnog Balkana. Jer čim je strah u igri, argumenti više nemaju šanse.
Kod planiranog prijema Crne Gore, Srbije, Kosova, Albanije, BiH i Makedonije u EU prije svega se radi o bojaznima. S jedne strane se upozorava na ekonomski i politički uticaj Rusa, Kineza i Saudijaca u evropskom predsoblju. Sa druge strane su tu opasnosti koje su udomaćene u ovim društvima i reflektuju se ka ostatku Evrope: rašireni nacionalizam i populizam, sveprisutna korupcija, organizovani kriminal.
Proširenje kao najmanje zlo
I pošto je to sve opasno za Uniju, dilema evropskog komesara za proširenje Johanesa Hana nudi logično razrješenje: „Imamo izbor da izvozimo stabilnost ili da uvozimo nestabilnost."
Han i drugi zagovornici prijema zemalja Zapadnog Balkana u EU ne govore o tome da bi ovaj korak nešto pozitivno donio Uniji, da bi je obogatio ili čak unaprijedio. Ne, željeno proširenje ima negativnu motivaciju: to je manje zlo, zauzdavanje opasnosti, ograničavanje štete.
Pošto je svima jasno da nijedna od šest zemalja trenutno ni izbliza ne ispunjava uslove za članstvo u EU poseže se za poznatim utješnim floskulama: pristupni proces bi trebalo da podsticaj za političke i ekonomske reforme. Drugim riječima: pristupni pregovori će napredovati samo ako ima napretka u ovim zemljama.
Ali to je pusta želja – što pokazuju dosadašnja iskustva sa proširenjem EU na istok. Hrvatska ili Rumunija, Bugarska ili Mađarska – sve te zemlje u trenutku prijema u EU nisu bile spremne niti su kao članice načinile značajne napretke. Jesu doduše tokom pristupnih pregovora donijele neke zakone, jer je to od njih traženo ili osnovale agencije za borbu protiv korupcije. No ništa od toga nisu zaista usvojile: i dalje je nepotizam prisutan kao dio tradicije, korupcija je sveprisutna i svuda se nailazi na nedovršene, manjkave demokratske strukture.
Neće drugačije biti ni sa šest balkanskih zemalja. Aktuelna najava članstva u EU u ne tako dalekoj budućnosti potvrdila je vladajuće elite na međunarodnom parketu i ojačala ih kod kuće. One sjede čvrsto u sedlu i neće uskoro prepustiti moć.
Samo kozmetika, ali bez ubjeđenja
Najbolji primjer je srpski predsjednik Aleksandar Vučić. On izuzetno dobro razumije igru na kartu evropskog straha od Rusa i Kineza. Istovremeno se prikazuje kao moderan, pragmatičan i evropski orjentisan. Zato ga u Briselu i Berlinu smatraju ultimativnim faktorom stabilnosti na Balkanu, a ignorišu i tolerišu njegov autokratski stil vladavine, njegov uticaj na djelovanje opozicije, kao i njegov evidentan uticaj na medije, koje iskorištava za svoje političke ciljeve.
Pominje se i godina u kojoj bi Srbija mogla da uđe u EU – 2025. Vučić je sada jači nego ikada. A još je mlad – sve ukazuje da će upravo on biti taj koji će potpisati pristupni ugovor.
Bez izuzetka sve zemlje Zapadnog Balkana žele u EU. Vladajuće elite se nadaju finansijskoj pomoći kojom će prikriti sopstvenu inertnost i nesposobnost. U to ime će prinudno prilagoditi nacionalno zakonodavstvo zahtjevima EU, preduzeće i par kozmetičkih korekcija na fasadama svojih društava. Ali strukture moći se neće promijeniti jer bi ta promjena značila odlazak upravo tih elita.
U sretniju budućnost, ali sopstvenim snagama
Za EU to znači više problema, još komplikovanije strukture, još više neslaganja i – nasuprot očekivanjima – još više nestabilnosti iznutra.
Zato bi Briselu bilo bolje da državama Zapadnog Balkana ne nudi puno članstvo već najprije zajedničku trgovinsku zonu ili privilegovano partnerstvo. Mora se naći oblik saradnje kojim se podržavaju ekonomski slabe zemlje i podstiče razvoj demokratskog civilnog društva. Ali sve to – izvan EU.
O članstvu u EU bi moglo da se priča ako onda ove zemlje jednog dana zaista iz sopstvenog ubjeđenja izgrade stabilne demokratske strukture na temelju principa pravne države. Tada bi pričali kao ravnopravni partneri. To bi tek bio pravi uspjeh za sve.