Proces protiv "Cumhuriyeta" i nebulozne optužbe

Novinari koji se danas (24.7.2017) pojavljuju pred sudom bi mogli biti osuđeni na zatvorske kazne u trajanju od sedam i po do 43. godine. Zašto, poznato je samo djelimično. U optužnici, predstavljenoj još u aprilu, novinarima se predbacuje podrška „terorističkim organizacijama", prenosi državna novinska agencija Anadolija. Navedene su dvije takve organizacije: pokret Fetullaha Gülena i zabranjena kurdska Radnička partija PKK. Anadolija ne navodi konkretne detalje iz optužnice, kao npr. kako izgleda ta podrška.

Na čemu tužilaštvo zasniva svoje optužbe bi se moglo naslutiti na osnovu slučaja Ahmet Sik. Ovaj istraživački novinar je uhapšen u decembru 2016. godine. Državno tužilaštvo je hapšenje pored ostalog opravdalo porukama koje je Sik slao putem Twittera. On je tim porukama, kako prenosi Anadolija, „pokušao narušiti ugled Turske, njenih pravnih institucija, vojske i sigurnosnih organizacija."

Primjer Ahmet Sik

Ahmed Sik je pretežno postavljao pitanja i ukazivao na oprečne informacije vladine propagande. U nekoliko twittova se osvrće na slučaj ubijenog ruskog ambasadora Andrea Karlova kojeg je 19. decembra 2016. godine ubio džihadistički motivisani policajac. Vlada smatra da je policajac bio pripadnik Gülenovog pokreta. Sik je na Twitteru postavio pitanje: kako objasniti to što je atentator bio policajac?

Sik se osvrće i na hapšenje novinara, režisera i političara Sirri Süreyya Öndera, poslanika prokurdske partije HDP u turskom parlamentu. Zajedno sa bivšim zamjenikom premijera Yalcinom Akdoganom on je izdao saopštenje u kojem se navodi moguće rješenje konflikta sa Kurdima. Nakon toga je Önder uhapšen pod optužbom  da podržava terorističku organizaciju.

Sik je već 2011 i 2012. godine bio u zatvoru zbog toga što je kritikovao uticaj Güllenovog pokreta na državni aparat. Uradio je to upravo onako kako to danas radi Erdogan. Samo što su Erdogan i Gülen tada bili dobri prijatelji.

U aktuelnom procesu su pored ostalih optuženi i glavni i odgovorni urednik lista „Cumhuriyet" Mirat Sabuncu kao i njegov predhodnik Can Dündar koji trenutno živi u egzilu u Njemačkoj. U optužnici se navodi da se „´Cumhuriyetova´ linija radikalno promijenila nakon što je uredničku poziciju preuzeo Dündar". Od tada novine podržavaju ciljeve „terorističkih organizacija".

Dündar je u jednom od predhodnih procesa osuđen na šest godina i deset mjeseci zatvorske kazne. Presuda još nije konačna. Dündar i dopisnik ovog lista iz Ankare Erdem Gül su optuženi da su navodno otkrili državne tajne. „Cumhuriyet" je u maju 2015. godine objavio fotografiju na kojoj se vidi vršenje kontrole nekoliko kamiona koji su bili na putu za Siriju. U kamionima se iza humanitarne pomoći krio i ratni materijal koji je navodno trebao biti predat sirijskoj opoziciji. Vlada je ranije negirala da se u konvoju nalazi oružje. Fotografije su pokazale suprotno. „Cumhuriyet je fotografiju naslovio rečenicom: „To je oružje za koje Erdogan tvrdi da ne postoji".

"Neustrašivo novinarstvo"

Proces protiv Dündara i Güla je naišao na međunarodne kritike. „ Čak i najvećim ciničarima bi bilo teško da u ovom procesu ne budu na Dündarovoj strani", komentarisao je za DW novinar Daniel Heinrich. „Can Dündar i Erdem Gül su uradili ono što je obaveza kritičkih novinara: oni su skrenuli pažnju na upitnu ulogu turske vlade u sirijskom konfliktu", smatra Heinrich.

Christian Mihr, rukovodilac njemačke sekcije organizacije „Reporteri bez granica" kaže da je „list 'Cumhuriyet' postao simbol za hrabri angažman malog broj preostalih nezavisnih medija u Turskoj. „Presuda bi bila poražavajući signal  i sramota za tursko pravosuđe". Na godišnjoj listi o slobodi medija, koju objavljuju Reporteri bez granica, Turska se nalazi na 151. mjestu od 180 zemalja na popisu.

List 'Cumhuriyet' je u septembru 2016. godine dobio alternativnu Nobelovu nagradu. Fondacija „Right Livelihood Award" je saopštila da je 'Cumhuriyet' dobio nagradu zbog „neustrašivog istraživačkog novinarstva i bezrezervnog zalaganja za slobodu mišljenja bez obzira na pritiske, cenzure, zatvorske kazne i prijetnje smrću". Fondacija kritikuje hapšenja navodeći da su ona dokaz da se „režim ne ustručava suzbijati kritičke i drugačije glasove".