Turska: država "uhapšenih" pitanja

Najneugodnija pitanja u Turskoj postavljaju strani novinari. Postoje dva razloga za to.

Prvi: Predstavnici turske vlade se ne sastaju s pravim novinarima. Tako predsjednik Erdogan već nekoliko godina nije razgovarao ni s jednim novinarem od kojeg može očekivati neugodno pitanje. Pozitivan odgovor na zahtjev za intervju dobili su samo oni novinari koji podržavaju njegovu politiku i koji mu postavljaju "jednostavna" pitanja.

Drugi: Čak i kada bi neki novinar na nekoj konferenciji za štampu nehotice postavio neugodno pitanje, on bi bio izgrđen od onoga kome bi ga postavio i zbog toga bi izgubio posao.

Stranim novinarima je lakše

Upravo zato je stranim novinarima, koji se nakon postavljenih pitanja vraćaju svojim kućama, mnogo jednostavnije da postave i neugodna pitanja. Mada ih odgovori koje dobijaju ne mogu odista i zadovoljiti.

Erdogan i njegovi ministri reaguju na neugodna pitanja šablonskim odgovorom: "Kad bi Turska bila represivna država, onda vi ne biste ni bili u prilici da postavite takva pitanja."

Međutim, o istinskoj slobodi medija može biti riječi samo onda ako se mogu postaviti pitanja a da se u odgovoru koji dobijete ne mogu pronaći skrivene prijetnje. Čak i u represivnoj državi se, s vremena na vrijeme, ponekad mogu postaviti neugodna pitanja. Samo je teško procijeniti šta će se poslije toga nekome desiti. U takvom sistemu svako neugodno pitanje ima svoju cijenu i malo novinara se izvuče da je ne plati.

Afera Yücel

Primjer: prošle godine je guverner Sanliurfa, grada na jugoistoku Turske, držao konferenciju za novinare. Neki novinari su iznijeli da su brojni stanovnici zabrinuti i zastrašeni zbog prisustva pripadnika IS-a u gradu. Guverner je potom odmah prekinuo konferenciju i naredio prisutnim policajcima: "Uhapsite ih!" Trojica novinara su uhapšena.

Kratko nakon toga se ispostavilo da je jedan od trojice uhapšenih radio za stranu medijsku kuću. Pljuštale su kritike iz inostranstva. Stoga su vlasti bile prisiljene da oslobode te novinare uz obrazloženje da su privedeni zbog rutinske kontrole isprava. Jedan od tih novinara je bio Deniz Yücel, dopisnik lista "Die Welt".

Isti taj kolega se sedam mjeseci kasnije ponovo našao u viziru, ovoga puta zbog tadašnjeg premijera Davutoglua. Na jednoj konferenciji za štampu premijera Davutoglua i kancelarke Merkel, Yücel je pitao šta Davutoglu misli o tvrdnjama da turske vlasti ubijaju i civile tokom antiterorističkih operacija. Pitanje je to koje se njegove turske kolege nisu usudile da postave.

Umjesto da odgovori, Davutoglu je optužio novinara da pokušava da kao treći premijer u sali iznese politički stav. Da, naveo je Davutoglu, on poštuje i takve novinare. A onda je kontrirao uobičajenim šablonskim odgovorom: "Mogućnost da turskom premijeru postavite takvo pitanje znak je slobode štampe u Turskoj."

Međutim, to nije tačno! Ne može se govoriti o slobodi štampe u zemlji u kojoj čak i postavljanje pitanja zahtijeva hrabrost. Osim toga je kolega Yücel sljedećeg dana u listovima bliskim vladi denunciran kao "simpatizer pokreta PKK" koji je premijeru postavljao sramna pitanja.

Najnovija žrtva ovakvog shvatanja nezavisnih medija, koje vodi tome da se za novinare misli da su glasnogovornici, bio je tim Deutsche Wellea koji je vodio intervju sa turskim ministrom za sport. Nakon završetka intervjua snimak je jednostavno konfiskovan. Vjerovatno je ministarstvo u međuvremeno iritirano zbog brojnih kritika i prije toga ni u snu nije pomislilo o apsurdnosi svog poteza.

Slučaj koji rasvjetljava cjelokupno stanje

Kao što je to navelo i Udruženje novinara Turske, ovaj slučaj je dovoljan da ukaže na velike razlike između internacionalnih novinarskih standarda i stanja koje vlada u Turskoj.

U povodu ovog neugodnog događaja želim da poručim njemačkim kolegama: Dobrodošli u Tursku! Nadam se da sada bolje shvatate šta iz dana u dan doživljavamo mi u "državi uhapšenih pitanja". I zaboravite na vaše snimke. Nećete ih nikada više dobiti nazad.

Ministar sporta bi ustvari trebalo da uputi izvinjenje zbog svog ponašanja. To bi možda doprinijelo tome da funkcioneri na vlasti ubuduće dva puta razmisle prije nego što zaplijene materijal od novinara.