Noć u Trnopolju 26 godina kasnije
5. august 2018
Petog augusta 1992. godine potresne fotografije pothranjenih logoraša iz logora Trnopolje obišle su svijet. Tog dana je svjetska javnost prvi put saznala za postojanje prijedorskih logora kroz koje je tokom tri mjeseca 1992. godine prošlo više od 25 hiljada civila nesrpske nacionalnosti. Fotografije su dovele do promjene odnosa međunarodne zajednice prema postojanju logora Trnopolje, Keraterm i Omarska, te praktično do njihovog zatvaranja.
Obilježavanje ovog datuma od 2012. godine kroz alternativnu komemoraciju pod nazivom „Noć u Trnopolju“ organizuje Centar za mlade KVART iz Prijedora. Program obilježavanja se sastoji od panel diskusija kojima se pokušava otvoriti dijalog o onom što se dešavalo u Prijedoru tokom rata. Aktivisti noć provode u autentičnom mjestu bivšeg logora Trnopolje, a sljedeće jutro idu na komemoraciju u logor Omarska. S Goranom Zorićem, izvršnim direktorom Centra za mlade KVART, razgovarali smo o kulturi sjećanja i procesu suočavanju s prošlošću u Prijedoru.
DW: Noć u Trnopolju, kao i Dan bijelih traka, obilježavase od 2012. godine. Čini se da se u Prijedoru otvorenije priča o zločinima iz proteklog rata nego drugdje u BiH. Koliko je stanovništvo tog grada blizu ili daleko od konsenzusa o onom što se dešavalo na području Prijedora prije četvrt stoljeća?
Goran Zorić: Bitno je napomenuti da kada pričamo o procesima suočavanja sa prošlošću da pričamo o dugoročnim transgeneracijskim procesima. Teško je očekivati da se za pet ili šest godina neke stvari u tom procesu vidljivo promijene. Imamo primjer Njemačke gdje je suočavanje počelo takođe 20 ili 25 godina nakon Drugog svjetskog rata i praktično još i danas je taj proces otvoren. Ono što je u Prijedoru specifično u odnosu na druge gradove jeste što su se sticajem okolnosti stvorili preduslovi da se pitanja suočavanja s prošlošću probaju adresirati na lokalnom nivou. Došlo je do povratka ljudi odmah nakon rata i osnivanja udruženja koja zastupaju žrtve i koja nastoje problematizovati nepravdu koja se desila tokom prethodnog rata. Sa druge strane, građanski aktivisti, uglavnom lijeve političke orijentacije, su uvidjeli da pitanja iz proteklog rata jesu bitna i da mogu predstavljati početnu poziciju u postizanju šire društvene promjene. Zajedničkim radom između lijevih aktivista i povratnika se konstantno pokušavaju održavati pitanja iz proteklog rata u javnom prostoru.
Kažete da je riječ o dugoročnom procesu, no možete li ipak ovaj period uporediti s onim od prije deset ili petnaest godina? Da li ima vidljivih pomaka ka naprijed?
Situacija je kompleksna da bi se odgovorilo s da ili ne. Na nacionalnom ili entitetskom nivou vidimo da stvari idu unazad, negira se sve ono što se dešavalo u proteklom ratu, imamo nove najave za reviziju izvještaja Vlade Republike Srpske vezano za Srebrenicu i tu je jasna politička funkcija svega toga po onoj staroj „zavadi, pa vladaj". Jedini cilj i jeste držanje narativa suprostavljenim kako bi se društvo držalo u strahu i kako bi se moglo lakše vladati i, naravno, pljačkati. Kada pričamo o Prijedoru, čini mi se da je situacija drugačija. Ovdje je taj proces, ako ništa, živ i postavljen na nekim drugačijim i zdravijim temeljima. Ono što je najbitnije je da smo mi uspjeli zajedno da izbjegnemo to nacionalno polazište kada se priča o ovim procesima. Mi smo sada već u situaciji da ovo nije borba Srba protiv Bošnjaka ili Bošnjaka protiv Srba već je priča o građanima i građankama. Tu su udruženja logoraša, udruženja preživjelih žrtava, udruženja povratnika i udruženja građanskih aktivista, koji se zajedno, sa različitim imenima i prezimenima, bore za univerzalnu pravdu. Nama je posebno dragocjeno iskustvo Srebrenice, koja nakon genocida, nakon toliko strašnih stradanja, nije postala mjesto suočavanja sa onim što se desilo, nije postala mjesto novog društvenog znanja, nije postala mjesto empatije i suosjećanja, već je postala mjesto novog konflikta. S jedne strane oko Srebrenice se gradi bošnjački viktimizacijski mit, a s druge strane u srpskom narativu je negiranja sve jače i jače. Čini mi se da Prijedor ima šansu da izbjegne taj scenario i da se ovi procesi razrješavaju konstruktivnije po društvo.
Retorika političara u BiH u posljednjih dvije-tri godine sve je sličnija onoj s početka 1990-ih. Kako se to reflektuje na život i suživot u Prijedoru?
Ja ne bih rekao da ima nekih ozbiljnih reperkusija. Mi pratimo incidente počinjene iz mržnje i govora mržnje koji se pojavljuje u javnom prostoru u Prijedoru i zaista se može reći da je on na nivou incidenta. Uspjeli smo se odmaknuti od tih krupnih političkih tema, naprimjer da li se desio genocid ili se nije desio. Mi ovdje pokušavamo rehumanizovati civilne žrtve, da se ne u njima ne vide samo oni drugi koji su tokom stravične propagande na početku rata bili potpuno dehumanizovani. Ono oko čega se najviše vrti priča o suočavanju s prošlošću u Prijedoru jeste zahtjev roditelja ubijene djece za izgradnjom spomenika ubijenoj djeci. Jako je teško to politizovati i tu smo postavili stvari tako da ih je nemoguće izmanipulisati.
Na koji način populacija mladih, s kojom radite kroz KVART, posmatra ono što se desilo prije četvrt stoljeća u Prijedoru? Da li postoji neka razlika u odnosu na starije generacije?
Na početku našeg djelovanja imali smo dosta prijetnji i napada koji su dolazili uglavnom od mladih. Mislim da su mladi još radikalizovaniji nego ljudi koji su učestvovali u ratu i jasan je i razlog zbog kojeg se to dešava. Ispiranje mozga kroz obrazovni sistem, kroz medije, kroz sve ono što čini ideološke aparate države, daje svoje rezultate. S te strane situacija nije presvijetla, ali sa druge strane ima mladih ljudi koji su spremni da pričaju o svemu tome. Problem je što ti mladi čine manjinu. Manjinu čine i ovi desni mladi koji su spremni napasti zbog različitih političkih pogleda. Većina, kao i kod njihovih starijih sugrađana, jeste pasivna masa koja samo gleda kako će otići odavde.
Da li se vi i vaše kolege iz KVART-a i danas susrećete pritiscima ili diskriminacijom od strane lokalnih vlasti, ali i sugrađana?
Kako vrijeme prolazi, situacija se i u tom smislu normalizuje. Na samom početku našeg djelovanja postojao je taj osjećaj da smo proglašeni za legitimne mete svih ovdje i bilo je napada radikalnih desnih grupa. Međutim odavno se nije desio incident, tako da mi se čini da tu već možemo pričati o tome kako građani poprilično prihvataju ono što se radi. Kada pričamo o lokalnim vlastima i institucijama, mi smo iskusili odbacivanje bilo kakve saradnje od strane institucija. Ono u čemu se to ogleda jeste da nas, naprimjer, nisu htjeli primiti u Forum za bezbjednost Grada Prijedora, iako imamo kapacitete i potpuno je jasno da treba da budemo u tom tijelu. Prije godinu i po dana zabranjeno nam je i prisustvovanje sjednicama skupštine pod jeftinim izgovorima kako nema mjesta, kako nema tehničkih kapaciteta da budemo tu, oduzet nam je diktafon s kojim smo snimali sjednicu skupštine i slične stvari. Karakteristično je i neodgovaranje na naše zahtjeve za pristup informacijama. Čak imamo i sudsku presudu na osnovu koje nam Grad Prijedor treba dostaviti dokumentaciju vezanu za budžet, a koju potpuno ignorišu skoro godinu dana. Prijedor je mala sredina, kao i većina mjesta u BiH, i ono što se dešava na tom nekom palanačkom nivou jeste tiha diskreditacija kroz ogovaranje, tračeve, imputiranje različitih stvari koje nemaju veze s istinom. Ali, kako vrijeme prolazi, toga je sve manje.
Posljednji primjeri diskriminacije od strane lokalne vlasti se dešavaju u mandatu kada je predsjednik skupštine Grada Prijedora iz redova Socijaldemokratske partije, odnosno bošnjačkog naroda?
Jeste. On se i javno odredio da ne prihvata ono što govorimo i da nije na našoj strani. To isto jasno pokazuje koliko ustvari prave podjele leže između građana i političara, a ne između građana različitih nacionalnih identiteta.
Goran Zorić je izvršni direktor Centra za mlade KVART i dobitnik priznanja „Lokalni heroj" za 2016. godinu kojeg Mreža za izgradnju mira dodjeljuje pojedincima i pojedinkama u BiH za promociju mira, solidarnosti, građanske odgovornosti i temeljnih ljudskih prava.