Sramotne bijele trake

„Za Mirsu Muhića je njegov mali svijet bio lijep: Njegov otac je sam izgradio porodičnu kuću i nakon toga se preselio u Njemačku kako bi tamo radio. Porodica je kratko prije toga proslavila Bajram. Mirso, koji je tada imao deset godina, radovao se ljetnjem raspustu. Ipak idili, koja je obilježila njegovo djetinjstvo, uskoro je došao kraj", piše Spiegel. „Uskoro je u Mirsin rodni grad Prijedor stigao rat: Jugoslovenska narodna armija napala je Prijedor i pomogla srpskim nacionalistima da dođu na vlast. Najavljen je kraj zajedničkom životu u Prijedoru: „Svi pripadnici nesrpskog stanovništva moraju na svojim nadlakticima nositi bijele trake i svoje kuće moraju obilježiti bijelim zastavama", rečeno je tada. U to vrijeme je u Prijedoru živjelo skoro 50 000 Bošnjaka, činili su najmnogobrojniju etničku grupu. Skoro isto toliko Srba je živjelo u Prijedoru, potom Hrvata, ali i manjina.

Mirso je tokom igranja na jezeru prvi put čuo pucnjeve. „Nakon što su vidjeli bijelu zastavu u našoj bašti snajperisti su sa prozora moje škole pokušali ubiti moju majku", prisjeća se on danas. „Ona je uspjela za dlaku pobjeći, ući u kuću i spasiti se. Nakon toga smo odlučili pobjeći iz grada. Moja sestra je imala 14 godina. Iz straha da bi mogla biti silovana bili smo primorani ostaviti je kod djeda", kaže Mirso. Nakon što je Mirso sa majkom pobjegao skoro su umrli od gladi. Zbog toga su odlučili da urade ono zbog čega su se poslije pokajali: Kako bi donijeli brašno vratili su se tajno u selo. Tamo je živio samo još jedan susjed sa svojim gluhim sinom. „Kratko nakon što smo stigli, došla su dva vojnika u ruine naše kuće", kaže Mirso. „Počeli su tući moju majku i tetku. Moj šestogodišnji brat je plakao, udarili su ga puškom dok nije prestao plakati", kaže Mirso. On sam je šuteći stojao sa strane, nije mogao ni plakati. Vojnici su njegovu majku i tetku izvukli iz kuće. Nakon višesatnog čekanja on i njegov brat su zaključili da su majka i tetka mrtve. Kada su izašli iz kuće susreli su dvije žene okrvavljene i u pocijepanoj odjeći. Susjed i njegov sin su ležali mrtvi na trotoaru. Mirso i njegov brat su pobjegli što je prije moguće. Mirsin „mali svijet" bio je etnički očišćen – u Prijedoru i obližnjim mjestima ubijeno je ili protjerano 94 posto svog nesrpskog stanovništva. Većina žrtava su bili Bošnjaci, ali i veliki broj Hrvata. Među njima i 14-godišnji Krešo Pranjić. To što je Krešin otac bio Srbin, nije mu pomoglo. Jer ni djeca iz tzv. mješovitih brakova nisu odgovarala konceptu „Velike Srbije". U Prijedoru su istog dana u zrak dignute katolička crkva i džamije: Ujedinjeni u patnji.

Genocid

U Njemačkoj, nešto manje od sedam sati vožnje od Prijedora, radio je Mirsin otac. Izbjeglice iz Prijedora su mu ispričale da mu je porodica ubijena. Nakon godinu dana on je saznao da dječiji leševi, koji su bili pronađeni, nisu leševi njegove djece.

Mirso je preživio i pronašao svoju sestru. Morao je gledati kako njegova sestra, dok joj vojnik drži nož pod grlom, preklinje za život. Na mjestu gdje je prethodno masakrirano više od 200 ljudi Mirso i njegova sestra su smješteni u prenatrpani kamion za stoku i deportirani", piše Spiegel.

List dalje navodi: „20 godina nakon što su pripadnici nesrpskog stanovništva morali biti obilježeni bijelim trakama, grupa preživjelih skupa sa aktivistima za ljudska prava je organizirala šetnju gradskim centrom. Među njima su bili i mladi bosanski Srbi koji se bore protiv politike gradskih vlasti koje negiraju ova dešavanja. Oni su noslili ruksake sa imenima: Emira, Kreso i beba Velid, kao i imenima druge ubijene djece u Prijedoru. Ruksake su stavili na zemlju i na njima, kao poruku gradskoj vlasti, napisali riječ: genocid", piše Spiegel.

Trgovinski rat Zagreba i Beograda

Austrijski Standard piše da se između Srbije i Hrvatske odvija trgovinski rat. „Između Srbije i Hrvatske ponovo odjednom bijesni trgovinski rat. Nakon što je Hrvatska početkom sedmice drastično povećala takse na uvoz fitosanitarnih proizvoda iz zemalja koje nisu članice EU Beograd je reagirao sa kontramjerama". Beograd tako, piše Standard pozivajući se na Blic, uvodi strožije mjere ne samo na uvoz voća i povrća iz Hrvatske već i druge robe. Kontrola bi mogla trajati 30 dana zbog čega bi neki proizvodi iz susjedne zemlje – misli se na lako kvarljivu robu, među kojom su meso, mlijeko i jaja – umjesto na policama srpskih trgovina mogli završiti u smeću. Navode ovog lista su srpske vlasti za sada potvrdile samo indirektno", piše Standard najavljujući sastanak ministara poljoprivrede zemalja regiona koji o mjerama Hrvatske raspravljaju u ponedjeljak u Sarajevu.