Najveća opasnost u Africi prijeti onima koji ne bježe
9. februar 2019
Afričke izbjeglice su u stalnom bjegu. Pri tome koriste sva raspoloživa sredstva. Tokom 2018. godine, kontinent je bio suočen sa velikim talasom seoba i migracija. Afrička unija nije uspjela da preuzme kontrolu nad tim. Ove sedmice, predstavnici zemalja AU se ponovo sastaju kako bi razgovarali o rješenjima. Ta tema je već dugo na dnevnom redu, kaže Erol Yayboke. On je zamjenik direktora američkog think-tank Centra za strateške i međunarodne studije. "Činjenica da se Afrička unija bavi ovim pitanjem ulijeva mi optimizam. Mi, Amerikanci i Evropljani, vjerujemo da nam Afrika samo šalje brodove sa izbjeglicama. Ali, većina ljudi ipak ne bježi već ostaje i sada je na AU da to riješi jer afričke probleme moraju rješavati Afrikanci i njihovo vođstvo o to je veoma važno. "
Komesarijat UN-a za izbjeglice - UNHCR objavio je u izvještaju za 2018. godinu da je 30 miliona ljudi u Africi upućeno na pomoć. Ovaj broj uključuje skoro 7,5 miliona izbjeglica, 630.000 tražitelja azila, milion osoba bez državljanstva i oko pola milijuna povratnika. Ali najveća grupa onih kojima je potrebna pomoć su izbjeglice unutar zemlje. Preko 18 miliona Afrikanaca su prognana i raseljena lica u sopstvenoj zemlji, koja iz različitih razloga nisu u stanju ili ne žele da napuste svoju zemlju.
Lažna nada za brzi povratak
Najkritičnija je situacija u Demokratskoj Republici Kongo. Iako je 2017. godine 4.4 miliona stanovnika ove zemlje protjerano iz svojih domova, oni nisu napustili Kongo. Dodatnih 815.000 ljudi napustilo je zemlju 2018. godine, od čega je 30% otišlo u Ugandu, 10% u Ruandu i 9% u Tanzaniju. "Mnogima je Kongo prevelika zemlja za putovanja", objašnjava Erol Yaykobe u intervjuu za DW. U istočnom Kongu se dešavaju pobune, na jugu su nemiri a na sjeveroistoku hara virus ebole. "Nema mjesta gdje bi ti ljudi mogli uputiti."
Ovaj trend nije ograničen samo na Kongo. U Somaliji sa 2,7 miliona interno raseljenih i u Nigeriji sa 2 miliona interno raseljenih, broj onih koji su ostali daleko nadmašuje broj ljudi koji su pobjegli. Yaykobe kaže da za to postoje dva razloga: „Mnogi od njih se nadaju da će se jednog dana vratiti kući, iako se ova nada mnogima nažalost nikada neće ispuniti. Drugi opet nemaju novac za bijeg i oni su u najvećoj opasnosti.
Povratnici postaju interno raseljena lica
Mnoge afričke izbjeglice suočavaju se sa neizvjesnom budućnošću. Njima Afrička unija želi da pomogne. Međutim, do sada u tome nije bila uspješna, kaže Kathleen Newland, suosnivačica Instituta za migracije i članica američkog Upravnog odbora direktora UNHCR-a. "Treba priznati da je Afrička unija pokušala pomoći, ali njena moć je suviše ograničena. Oni nemaju ni resurse, ni moć da svakoj zemlji kažu šta da treba da radi da bi promijenila situaciju." AU je važan akter, koji se bori protiv mnogo većih sila", primječuje Yaykobe. "Ne uspijeva da riješi postojeće probleme, a onda dođu novi."
No, najveći problem interno raseljenih lica je da su oni jedva zaštićeni međunarodnim pravom. "Izbjeglica unutar zemlje ne može podnijeti zahtjev za azil, a svjetska organizacija ga ne može zaštititi, jer država saradnike UN-a ne pušta u zemlju da pomognu ovim ljudima", kaže Yaykobe.
Trenutno, postoji mnogo interno raseljenih lica, posebno u zemljama istočne Afrike. U posljednje dvije godine problem se sve više odražava na Zapadnu Afriku: na primjer Mali je 2017. godine imao 38.000 interno raseljenih osoba. Skoro godinu dana kasnije taj broj je bio skoro tri puta veći. Sličan razvoj je evidentan i u Burkini Faso. To nije iznenađenje, kaže Yaykobe. Po njegovom mišljenju razlog tome je stalno rastuće prisustvo terorističkih grupa kao što je Al Kaida i Islamski Magreb (AQMI). Newland naglašava da izbjeglice koje se vrate, često postaju interno raseljene, jer ne mogu da odu na svoja ognjišta. Za mnoge ne dolazi u obzir da se vrate u svoje rodno mjesto, tako da se izmještaju na druga mjesta. Samo mali dio od 400.000 izbjeglica vratio se na svoja ognjišta tokom 2018. godine. Na tome Afrička unija želi raditi. „Realna brojka je vjerovatno još niža", kaže Yaykobe: "Ljudi se ne vraćaju tamo, gdje još uvijek postoje problemi." S druge strane, prisilni povratak predstavlja kršenje međunarodnog prava.
Uganda kao dobar primjer
Afrikanci, koji su našli rješenje bijegom u inostranstvo, najradije se sele u susjedne države. Zemlja, koju napušta najveći broj ljudi, je Južni Sudan. Najmlađu afričku državu karakterišu građanski rat i glad, što za posljedicu ima bijeg 2,3 miliona u Ugandu, Etiopiju i Sudan. Ove tri države su i top destinacije za afričke izbjeglice. Uganda je lider u 2017. godini sa izbjegličkom populacijom od 1,4 miliona ljudi. Poređenja radi, prije tri godine u njoj je potražilo spas manje od pola miliona izbjeglica. Zemlja je lako dostupna mnogim izbjeglicama, objašnjava Newland. "Uganda je veoma gostoljubiva prema izbjeglicama, daje im zemlju za obrađivanje i ohrabruje ih da postanu samostalni". Ali Newland vjeruje da je Ugandi sve teže nastaviti sa politikom otvorenog prihvata izbjeglica.
"Pred Afričkom unijom je dug put za rješavanje svih ovih problema”, kaže Newland. "Mora se stvoriti i pravni okvir za zaštitu raseljenih lica u Africi". Pa ipak, ima nade kada je u pitanju samit 10. i 11. februara. "Mislim da će Afrička unija raditi na pomirenju zemalja kao što su Etiopija i Eritreja i da imaju dobre namjere. Ali za problem afričkih izbjeglica je ogroman izazov i za njegovo savladavanje je prije svega potrebno - vrijeme", zaključuje Kathleen Newland, članica američkog Upravnog odbora direktora UNHCR-a.
Ovaj članak nastao je u saradnji sa Visual Journalism Team