Izbjeglice - između odluke o azilu i preživljavanja
19. august 2018
Svako jutro Dembo Cisse, 21-godišnjak iz Gvineje čeka vozilo da ga pokupi. Zajedno s još dvije osobe koje žive u stanu koji pripada talijanskom privatiziranom sustavu za prijem migranata, ulaze u automobil. Stari obiteljski automobili zatim kreće ka poljoprivrednom zemljištu u Oleggiu, malom gradu u sjevernoj talijanskoj regiji Piemont.
Ali Dembo i njegovi suputnici neće raditi u lancu opskrbe prehrambenim proizvodima, u kojem dominiraju veliki distributeri koji zahtijevaju sve niže cijene, a samim tim i jeftiniju radnu snagu – što mnogi njegovi sunarodnjaci i iz Afrike prihvaćaju zbog nedostatka bolje opcije.
Za upravljačem sjedi Raffaello D'Acunto, poznatiji kao Lello, prvi poljoprivrednik za organsku hranu u ovoj regiji. Sada kao penzioner, odlučio je osnovati malu poljoprivrednu kompaniju za proizvodnju organske hrane i plasira je na lokalnom tržištu. Lelo, Dembo i još četiri mladića iz Malija, Senegala i Nigerije – od kojih najmlađi ima samo 19 godina – postat će ravnopravni partneri u poslu koji su simbolično nazvali Zappa Arcoboleno, što na italijanskom znači „Dugina motika”. Kompanija je trenutno u birokratskom procesu i čeka službenu registraciju.
„Niko se nije brinuo o ovoj parceli posljednjih 40 godina. Kada smo počeli, ovdje je bilo puno kamenja, bila je to vrlo teška zemlja za kultiviranje", rekao je Dembo za DW.
Grupa je započela s obnovom dijela ove napuštene parcele prije tri mjeseca nakon što je kontaktirala prvobitne vlasnike koji nisu imali primjedbi na njihov plan. Krumpir, artičoke i tikvice jedne su od vrsta koje ovdje sada rastu. Tim je također postigao dogovor s lokalnim migrantskim prijemnim centrom gdje neki od mladih žele podići svoje povrtnjake. „Ovdje možemo biti sami sebi šefovi, koliko ulažemo i koliko zarađujemo”, kaže Dembo na talijanskom. U Italiji se nalazi već 18 mjeseci, a vrijeme je uglavnom provodio čekajući intervju s komisijom za azil, a sada, čekajući odgovor na njegov zahtjev.
Život u limbu
Čekanje može potrajati. U EU, na kraju svibnja, više od polovine podnosilaca zahtjeva za azil čekalo je na odgovor duže od šest mjeseci. U Italiji, nije neuobičajeno čuti o ljudima koji duže od dvije godine ostaju u privatnim prijemnim centrima koji se financiraju iz vlade.
Najsretniji među njima nađu loše plaćen posao na crno, što je i dalje bolje od 2,50 eura dnevno koliko im država omogućava. Privatni prihvatni centri poznatiji kao CAS, s druge strane, primaju i do 35 eura dnevno za svakog tražitelja azila – novac namijenjen za smještaj i programe integracije, uključujući i jezične tečajeve.
Iako neki centri pružaju navedene usluge, sustav je u kaosu a zabilježeno je više slučajeva zloupotrebe, uključujući čak i sudjelovanje mafije. Za izbjeglice i migrante koji su u ovom procesu, život djeluje kao limb. „Želim li se nastaviti baviti ovim poslom ne ovisi o meni. Ovisi od toga gdje mi bude dozvoljeno živjeti u budućnosti. Nikad ne znam što me sutra očekuje", kaže Dembo, koji studira talijanski jezik i pohađa profesionalni tečaj vrtlarstva i poljoprivrede gdje je i upoznao Lella, koji je bio njegov učitelj.
Zajedno sa smanjenjem broja novopridošlih izbjeglica preko sredozemne rute od 77 posto, broj zahtjeva za azil u Italiji prepolovio se u prvom tromjesečju 2018. godine, u usporedbi s prethodnom. U prosjeku 60 posto zahtjeva bude odbijeno.
Italija ima tendenciju da češće odobrava „humanitarnu zaštitu", što u stvari predstavlja dozvolu boravka na dvije godine i osmišljena je kako bi pomogla onima koji nisu ispunili uvjete za status izbjeglice ili tzv. supsidijarnu zaštitu.
Stroža pravila za zahtjeve za azil
U službenom pismu upućenom ranije ovog mjeseca, krajnje desničarski talijanski ministar unutarnjih poslova Matteo Salvini zatražio je od lokalne azilantske komisije zadužene za razmatranje zahtjeva da ograniči broj izdanih „humanitarnih dozvola". To je izazvalo zabrinutost među grupama za zaštitu ljudskih prava koje smatraju da prisiljavanje administrativnog tijela da se pridržava političkih direktiva vodi ka nepravednim odukama i daljem administrativnom kaosu.
„Na državnoj razini, vidjeli smo da komisije općenito postaju strože, s nekoliko izuzetaka", kaže odvjetnica iz Torina i članica Saveza za pravosudne studije migracija Donatella Bava za DW. „Vidjeli smo smanjenje primjera dobre prakse. Imamo nekoliko slučajeva gdje su boravišne dozvole povučene čak i dok je žalba u toku."
Prvobitno kroz kampanju propagirajući antimigrantsku politiku (sada na vlasti zajedno s Pokretom Pet zvjezdica), Salvinijeva Lega odnijela je gotovo 30 posto glasova u Oleggiju, više nego bilo koja druga stranka. Još od izbora u ožujku, popularnost Lege u Italiji raste. Različiti mitovi kružili su kroz narod – najčešći je bio da tražitelji azila dnevno od države primaju 35 eura. Kao rezultat toga, lokalno stanovništvo često sumnjivo gleda na migrante. „Ponekad kada zaustavite nekoga na ulici pitati za informacije, oni se okrenu", kaže Dembo. „Možda pomisle da tražimo novac, kao što to rade naša braća ispred supermarketa, stoga ne odgovore."
Ali na farmi, Dembo, Lello i ostali imaju dovoljno razloga za nastavak aktivnosti. Posljednjih tjedana, počela je prodaja njihovih proizvoda direktno potrošačima, dok nastavljaju svoje napore da posao pretvore u potpuno operativnu kompaniju. Za Lela, nekadašnjeg kemijskog inženjera koji je i sam došao na ovo područje kao migrant iz južnog grada Salerna prije više od 30 godina, ovo je način da prenese svoje znanje i strast. „Kada sam upoznao momke shvatio sam vrijednost određenih stvari koje nisam mogao raditi sa svojom djecom”, rekao je Lello za DW. „Poljoprivreda zahtjeva određene žrtve kada su u pitanju radno vrijeme, praznici, dobri i loši vremenski uvjeti. Ali ja sam optimist i govorim im da nemamo što izgubiti.”