"Na ovo sam čekala čitav život"

"Još uvijek ne mogu da vjerujem! Toliko dugo čekam baš na ovaj momenat i nevjerovatno je da je se to napokon dešava!" Anna je van sebe od sreće dok glasno uzvikuje „Libertat" skupa s još hiljadama ljudi oko nje. Ona i njen momak Nicolas istog su mišljenja. U jednom trenutku ona mu daje jasan signal i Nicolas pada na koljena. Penje se na njegova ramena i maše katalonskom zastavom. U tom položaju oni su najviši u masi. „Nema ničega što je više katalonsko od ovoga!", govori Nicolas dok drhti i istovremeno se smiješi. Ta gradnja „ljudskog tornja" penjući se na ramena jedni drugih katalonska je tradicija, koja je 2010. postala i dio UNESCO kulturne baštine.

Oboje već satima nestrpljivo gledaju prema velikom platnu na kojem se uživo iz parlamenta prenosi prebrojavanje glasova „za" i „protiv" nezavisnosti.

"Policija se ne treba ni usuditi da uđe u predsjedničku palatu!"

I prije oficijelnog završetka prebrojavanja glasanja, jasno je kojih glasova ima više. Svi u masi se međusobno grle, a Anna i Nicolas se ljube. „Sada se nadam se da će se španska vlada kontrolisati i da se ništa loše neće desiti. Nadam se da neće doći vojna policija Guardia Civil." Anna nije jedina koja razmišlja o ovome. Mnoge, koji skupa s njom slave na javnom prebrojavanju glasova, more slične brige. "Policija se ne treba ni usuditi da priđe predsjedničkoj palati!”, govori jedna ljuta žena. Nicolas misli da je moguće da katalonski predsjednik nakon ovoga može biti uhapšen. „Prvo se trebaju usuditi. Jako me zanima kako će izgledati reakcija španskih vlasti."

Anna Ginorella Torrent i njen momak Nicolas Muscolo nisu očekivali proglašenje nezavisnosti, pa je njihova radost time još i veća.

"Bilo me je sramota što sam dio Španije"

„Veoma sam uzbuđena. Na ovo sam čekala čitav život!", kaže Anna. Ona je rođena Katalonka iz Barcelone i na tu činjenicu veoma je ponosna. „Apsolutno se osjećam kao ‚indepentista‘", što znači zagovornik nezavisnosti. Njeni roditelji su također istog mišljenja, ali to nije razlog za njen stav. U posljednjim godinama u Kataloniji je sve gore, priča ona. „Moji roditelji mi nisu morali ništa reći. Sve sam vidjela vlastitim očima." Njeno stajalište je naročito osnaženo nasiljem od strane policije na dan referenduma. „Bilo me je sramota i nisam željela više biti dio Španije."

Anna ima 18 godina i studira na Univerzitetu Barcelona. Zašto se baš veliki broj studenata odlučio biti dio pokreta za nezavisnost uprkos neizvjesnoj budućnosti? „Zato što želimo promjenu. Mi studenti više mislimo na blisku budućnost nego drugi. Želimo napokon izaći iz krize. Kako da vjerujemo u budućnost u ovoj zemlji, kada smo prisiljeni zbog posla seliti se u druge zemlje?" Anna je čvrsto uvjerena da će nezavisnost riješiti ovaj problem.

Nadanja o podršci izvana

Njen momak ima 23 godina. Rodio se u Argentini i ima talijanske korijene. On također studira u Barceloni i već nakon samo nekoliko godina identificira se sa katalonskom kulturom, kaže on i ponosno pokazuje na svoje grudi. Na njegovoj majici piše: „Independencia".

Katalonija je nešto posebno, govori on. „Ideje koje dolaze iz Katalonije ne mogu se porediti sa onima iz Španije. To su dva različita svijeta." Razdor se posebno pokazao u posljednjih par sedmica.
„Nismo imali nikakve podrške izvana. Nadam se da će se sada sa nezavisnošću nešto promijeniti", kaže on. Međunarodno priznanje je važno. Hoće li ono zaista i doći, Nicolas ne želi da nagađa.