Manipulacija žrtvama – kreiranje „zlih politika“

Novi gradonačelnik Beograda Aleksandar Šapić nedavno je izjavio da ne zna ko je šta radio tokom rata u BIH, ali da zna da je Ratko Mladić tamo „branio srpski narod“. Gradonačelnica Sarajeva Benjamina Karić mu je zbog toga, 27. jula poslala kutiju punu kopija presuda Haškog tribunala, pred kojim je Mladić pravosnažno proglašen krivim za genocid u Srebrenici, kao i za progon, istrebljenje i ubistva nesrpskog stanovništva u ratu u BiH.

Tu vijest objavili su brojni mediji, pa se Karićeva našla u centru pažnje, kao i krajem prošle godine, kada je podignut spomenik žrtvama zločina na Kazanima. Na tom mjestu u okolini Sarajeva pripadnici Armije BiH su 1992. i 1993. godine ubili veliki broj civila, među kojima je bilo i onih srpske nacionalnosti. Uprkos zahtjevima nevladinih organizacija u BiH, na spomeniku nisu navedena ni imena svih, do sada identifikovanih, žrtava, niti ko je taj zločin počinio.

„Gradonačelnica Sarajeva je sve vrijeme ignorisala vapaje civilnog društva i žrtava, te do dana današnjeg predstavnike žrtava nije primila na sastanak. Podignut je spomenik koji danas nikome ne znači ništa, osim gradonačelnici da se poziva na njega kad neko bude rekao da se u Sarajevu ne poštuju srpske žrtve“, kaže za DW koordinator Udruženja za društvena istraživanja i komunikacije u Sarajevu Edvin Kanka Ćudić.

„Šta su oni nama radili?"

„To je težak dan, dan jezivog zločin nad Bošnjacima (…) Ove godine bilo je više mržnje prema srpskom narodu i više pogrešnih odgovora koji se tiču naše odgovornosti (…) Šta god da uradite, nije dovoljno dobro (…) Zašto se Srbima sve to dešava, zašto oči Slobodana Ilića (ubijenog u Podrinju 1992. godine) nisu nikome važne“, izjavio je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić 14. jula, tri dana nakon što je u Potočarima obilježena 27. godišnjica genocida u Srebrenici.

- pročitajte još:Srbi na Zalazju - ljudski pristupiti svakoj žrtvi

Nekoliko dana ranije, u organizaciji Opštine Bratunac, na putu Bratunac-Srebrenica, postavljene su fotografije ubijenih Srba u Podrinju, među njima i vojnika Vojske Republike Srpske. Šef Delegacije Evropske unije u BiH, Johan Satler nazvao je taj čin „smišljenom provokacijom“ i naglasio važnost poštovanja patnji svih zajednica u BiH.

„Ističe se da je u Podrinju bilo 3.000 srpskih žrtava. Pri tom se gubi iz vida da su to žrtve nastale tokom četiri godine, a da je 8.000 Bošnjaka streljano za četiri dana. Možda ta razlika nije beznačajna“, izjavio je za „Al Džaziru“ advokat Sead Spahović.

A za Edvina Kanku Ćudića, postavljanje fotografija je poricanje genocida i pokazatelj da se u BiH završio oružani sukob, ali da se ratovi i dalje vode, samo drugim sredstvima.

Svođenje na nivo incidenta

Manipulacija žrtvama u BiH zajednička je karakteristika svih strana, kaže Ćudić i dodaje da vlast i opozicija kontrolišu predstavnike žrtava na terenu. Ocjenjuje da je alat političkih struktura tzv. odbrana i čuvanje svoga – nacionalnog identiteta, vjere, teritorije.

„Kada i progovore o stradalim srpskim civilima tokom rata u BiH, vlasti u Federaciji BiH najčešće nastoje da to svedu na nivo incidenta“, navodi Ćudić.

Činjenice o zločinima

U Bosni i Hercegovini su zabilježene desetine zločina nad Srbima. Među njima je i onaj koji su počinili pripadnici Zelenih Beretki, Patriotske lige i paravojnih formacija HOS i HVO, koji su 1992. godine u selu Bradina ubili 48 srpskih civila. Oko 240 ljudi odvedeno je tada u logor Čelebići.

Sud u BiH je 2018. godine potvrdio optužnicu protiv osumnjičenih, među kojima su i pripadnici Armije BiH, za zločine nad civilima srpske nacionalnosti, između ostalog i u selu Bradina.

U napadu Armije BiH na selo Jošanica kod Foče 1992. godine ubijeno oko 50 ljudi srpske nacionalnosti. Taj zločin nikada nije dobio sudski epilog.

U januaru 1993. godine, pripadnici Armije BiH su, u napadu na Kravicu u Podrinju, ubili više od 40 srpskih civila i vojnika. Prema podacima Republičkog centara za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih lica RS, u srebreničkom regionu je od 1992. do 1995. godine stradalo 2.428 ljudi srpske nacionalnosti. Među njima su, prema podacima RTS-a, 324 bili civili.

Snage Armije BiH pod komandom Nasera Orića su 1993. upale u sela s većinski srpskim stanovništvom u okolini Srebrenice i u Skelanima ubili 69 osoba. Neki od njih odvedeni su u zatvor u Srebrenicu gdje su bili izloženi mučenjima.

Zločini i (blage) kazne

Zatvor u Srebrenici pominje se u optužnici Haškog tribunala protiv Nasera Orića – precizira se da su 1992, i 1993. pripadnici Vojne policije pod Orićevom kontrolom u Srebrenici Srbe izložili „teškom zlostavljanju i povredama“ i da su neki od njih pretučeni na smrt.

Iako je pred Haškim tribunalom 2006. godine osuđen na dvije godine zatvora, Orić je odlukom Žalbenog vijeća pušten na slobodu. U pravosnažnoj presudi ipak je naglašeno da „nema sumnje da su od septembra 1992. do marta 1993. godine užasni zločini počinjeni nad Srbima“ zatočenim u dva objekta u Srebrenici.

Oriću se sudilo i u BiH, ali je 2018. oslobođen optužbi da je 1992. godine u Zalazju, Lolićima i Kunjaracu ubio tri zarobljenika srpske nacionalnosti.

Bivši general Armije BiH, Rasim Delić je 2008. pred Haškim tribunalom osuđen na tri godine zatvora, jer nije spriječio zločine nad 12 zarobljenih vojnika VRS u logoru Kamenica pored Zavidovića.

Za jedan od najtežih zločina nad srpskim civilima tokom rata u BiH – u logoru Čelebići, Zdravko Mucić, Esad Landžo i Hazim Delić osuđeni su pred Haškim tribunalom na kazne od devet do 15 godina zatvora.

Za mučenje zatvorenika u tom logoru se pred Višim sudom u Beogradu sudilo i Samiru Hondi, ali je on 2013. godine zbog nedostataka dokaza oslobođen svih optužbi.

Žrtve manipulacija – obični građani

U BiH „svaka od tri zajednice održava komemoracije za svoje žrtve, dok ’druge’ žrtve negira ili ignoriše“ navela je Inicijativa mladih za ljudska prava u izvještaju pod nazivom „Komemorativne prakse u regionu i odnos prema ratnim zločinima devedesetih godina."

Ćudić skreće pažnju na podizanje spomenika u Ledićima kod Trnova, gdje su lokalne vlasti sugerisale srpskim žrtvama da ne navode ko je ubio članove njihovih porodica. „Zato se na tom spomeniku ne pominje Armija RBiH koja je izmasakrirala 24 srpske žrtve u junu 1992. godine“, objašnjava on za DW.

Jasno je da su žrtve manipulisanja stradalima iz proteklog rata obični građani, kaže Ćudić. „Narod u strahu od ’onih drugih’ pristaje na ovakve predstavnike, u nadi da će im sačuvati njihovo i time osigurati bolje sutra. Oni ne vide da su saučesnici u kreiranju zlih politika na ovim prostorima“, zaključuje za DW Edvin Kanka Ćudić.

Pratite nas i na Facebooku, na Twitteru, na YouTube, kao i na našem nalogu na Instagramu