Makedonija između četiri vuka

„Makedonija se iznova definiše kao država davanjem na značaju albanskoj komponenti. Od te potrage za identitetom zavisi stabilnost Balkana", piše Andreas Ernst, dopisnik uglednog Noje cirher cajtunga iz Beograda, u podužem članku koji je švajcarski list objavio u petak.

„Kada zemlje donose zakone o jeziku, rijetko kada se radi o boljem međusobnom razumevanju, ali se gotovo uvijek radi o kolektivnom identitetu", piše o uzdizanju albanskog na nivo zvaničnog jezika u cijeloj Makedoniji. Ukoliko Venecijanska komisija potvrdi da je stvar u skladu sa Ustavom, u Makedoniji će ubuduće novčanice, policijske uniforme i administrativne zgrade biti obilježene dvojezično. Ernst navodi da se praktično slabo šta mijenja jer Makedonci i Albanci i sada „više žive jedni pored drugih nego jedni sa drugima". U pitanju je, međutim, jak simbolični gest.

U albanskom samorazumijevanju je to rezultat oružane borbe koja je dovela zemlju na granicu građanskog rata 2001. godine. Ernst međutim navodi da je „albanska pobuna" zapravo bila „odskočna daska nove radikalne elite kako bi ova došla na moć i potisnula etablirane predstavnike". U suštini je pobuna, piše u tekstu, bila međualbanski sukob na talasu „nacionalističke euforije zbog oslobođenja Kosova 1999."

I tu smo usred dileme makedonskog procesa state buildinga, navodi Ernst, jer „nije lako graditi multietničku državu sa Albancima" koji su demografski najmlađa i, nakon Srba, druga najveća nacija tog dijela Balkana. „U albanskoj matici su otresli staljinistički jaram Envera Hodže, kroz Kosovo imaju još jednu državu i postepeno povećavaju uticaj u Makedoniji. Pri tome mnogi Albanci ovu zemlju posmatraju samo kao transporter koji treba da ih odveze u EU. Ako to ne uspije, zaprijetio je albanski premijer Edi Rama, moraće da bude etničkih stapanja koja bi ujedinila sve Albance u jednoj kući. To bi bio kraj Makedonije."

Sa druge strane, albanska „lojalnost do daljnjeg prema Makedoniji je utoliko krhkija, koliko su Makedonci manje spremni da dozvole ovoj manjini da materijalno i simbolički uzme učešća u državi. (…) Dakle važi i obrnuto: teško je sa Makedoncima stvarati multietničku državu."

„Makedonci podrazumijevaju sebe kao naciju baš kao i Albanci, Srbi ili Bugari. Od kada je u Titovoj Jugoslaviji 1945. osnovana republika Makedonija, a makedonski jezik standardizovan, više generacija je odraslo u samorazumijevanju da su Makedonci. (…) Mnogi bugarski i srpski nacionalisti to ne prihvataju do danas. Bugarska je doduše bila prva država koja je 1991. priznala nezavisnost Makedonije. Ali mnogi Bugari poriču da je makedonski zaseban jezik, a ne bugarski dijalekat, kao i da su Makedonci samostalna nacija. I u Srbiji ima nacionalista koji kažu Južna Srbija kada govore o Makedoniji", navodi Noje cirher cajtung.

„Na posljetku, Grčka je treći susjed koji dovodi u pitanje srž makedonskog identiteta: ime. Svađa oko imena između Atine i Skoplja sprečava razvoj mlade države od njene nezavisnosti. Debate o tome su ekstremno plitke i jalove, ali sa brojnim posljedicama. Ime Makedonija, tvrde Grci, implicira ambicije na cio širi geografski region Makedonije u koji spada i istoimena grčka provincija. (…) To je makedonskim nacionalistima dalo vjetar u leđa te su oni poslije 2006. sve provokativnije zazivali Aleksandra Velikog kao oca nacije, a negirali svoju pravu kolijevku – Titovu Jugoslaviju. Tako je grčka tvrdoglavost pomogla nacionalistima stranke VMRO da svoju bezočnu vladavinu rastegnu na deset godina."

Autor podsjeća da je Kiro Gligorov, prvi predsjednik nezavisne Makedonije, rekao da su albanske, bugarske, grčke i srpske komšije „četiri vuka", od kojih svaki želi da potčini Makedoniju. „Metafora dramatizuje situaciju koja realno postoji. Od povlačenja Osmanskog carstva je makedonsko pitanje uvijek iznova vodilo konfliktima susjednih država, često podstaknutih interesima velikih sila. Ova konstalacija i dalje postoji, pogotovo što Rusija i Turska ponovo jačaju uticaj na Balkanu. Samo postojanje krhke makedonske države čuva Evropu od potencijalno katastrofalne eskalacije makedonskog pitanja. EU je dužna da hitno udahne život obamrlom procesu integracije."

Nove i stare rute

Bečki list Viner cajtung analizira kretanje izbjegličkog talasa koje se od zvaničnog zatvaranja Balkanske rute prebacilo na Sredozemnu rutu, od libijske obale kao italijanskim ostrvima. Ali list navodi da se ponovo i preko Balkana beleži pojačano kretanje.

Tako je u prvoj polovini godine Rumunija registrovala 3.000 ilegalnih migranata dok ih je tokom cijele prošle godine bilo ukupno 1.600. Jedna od ruta ide i preko Crnog mora. U Mađarskoj je tokom avgusta zabilježeno tri puta više pridošlica nego istog mjeseca prošle godine. Slovenačka policija je javila da je do avgusta zaustavila više ljudi koji su ilegalno prešli granicu nego u prvih sedam mjeseci prošle godine.

Međunarodna organizacija za migraciju i UNHCR ukazuju da se dvije rute – ona preko Balkana i ona preko Sredozemnog mora – ne kose jer svakom dolaze ljudi iz različitih zemalja porijekla. Zato se smatra da oštrije djelovanje libijskih vlasti pred afričkom obalom neće imati uticaja na migraciona kretanja preko Grčke ka zapadnoj Evropi.

priredio Nemanja Rujević