Koliko su nam vrijedni ljudski životi?
27. mart 2020
To je pitanje na koje nema odgovora. Ili ga ja nemam. Neki međutim misle da znaju odgovor. To je trenutno predmet sablasne rasprave na temu: Šta nam je važnije? Zaštita života svakog pojedinca ili zaštita od razorne ekonomske krize?
O ekonomskim posljedicama kriza svih vrsta pišem već desetljećima, od terorističkih napada 11. septembra pa do sloma banke Lehman Brothers. Uživo sam doživio i kolaps političkog sistema u DDR-a 1989. godine. A sada ovaj virus. Nevidljiv. Neupadljiv. Nepoznat. To nepoznato je ono što ga čini tako opasnim. Zato se toliko bojimo. Zato podnosimo ograničavanje kontakata, zabrane izlaska i smanjivanje slobode kretanja a uz to i gašenje ekonomskog i javnog života. To su prizori apokalipse i smaka svijeta. Nema više radijskih izveštaja o zastojima u saobraćaju.
Velike svote
Učimo žonglirati s još većim brojkama nego u vremenima svjetske financijske krize. SAD donijela je paket pomoći vrijedan dva biliona dolara, Evropska Centralna banka odobrila je 750 milijardi a njemačka vlada 600 milijardi eura. Takvi se paketi donose u cijelom svijetu. Mnogi sebi postavljaju pitanje: Ko zapravo treba sve to da plati? Hoće li sve biti isto kao i nakon financijske krize, kada su se države morale zadužiti do grla kako bi ublažile njene posljedice? Nakon toga su države morale da štede - posebno u zdravstvu i obrazovnom sistemu a uveliko se štedilo na socijalnim sistemima i investicijama. Postoje ozbiljna istraživanja britanskih ljekara da je financijska kriza u periodu od 2008. do 2010. dovela do više od 500.000 smrtnih slučajeva samo od raka jer ljudi nisu imali potreban medicinski tretman zbog mjera štednje ili jer su ostali nezaposleni, izgubivši i zdravstveno osiguranje.
Vrlo teške riječi
Sada je vrijeme da se opet odvagaju stvari. Koliko mrtvih želimo i možemo sebi priuštiti? Pitanje se može postaviti i drugačije: Koliko nam je vrijedan ljudski život? Možemo li otvoriti takve račune, kao što to čini Aleksander Dibelius (private-equity menadžer i bivši šef njemačkog ogranka banke Goldman Sachsa), koji se pita: Je li istina da moramo zaštititi deset posto stanovništva posebno ugroženog koronavirusom dok ostatak, uključujući i cijelu ekonomiju, mora da trpi i izložen je mogućim ekstremnim posljedicama, uključujući rušenje temelja našeg blagostanja?
Može li se to izraziti još grublje? Ili proračunatije? Na kraju krajeva, Dr. Dibelius je završio medicinu. Šta je sa Hipokratovom zakletvom? Treba li još živopisnijih slika od onih koje stižu iz Italije? Ljekari, koji su suočeni s nehumanom odlukom odnosno selekcijom koga liječiti - a koga pustiti da umre. Spriječiti urušavanje zdravstvenih sistema – upravo je to razlog gašenja javnog i privrednog života. Ako u bolnicama preovladavaju italijanski uvjeti, tada će morati umrijeti i mnogi drugi pacijenti koji su, recimo, primljeni s akutnim srčanim ili moždanim udarom. Za Dr. Dibeliusa je to možda kolateralna šteta.
A šta je sa više od milion smrtnih slučajeva u SAD, kako je prognozirao i unaprijed izračunao Imperial College iz Londona? S tim u vezi evo i jedno pitanje za Dr. Dibeliusa: Jeste li čitali o 20-godišnjim studentima medicine u francuskom Miluzu, koje su mrtve morali spakovati u vreće i odvoziti ih iz bolnice?
Mnogi pogođeni korona-krizom
Naravno da je ekonomski zastoj ogroman problem: Za kafanu iza ugla, koja ionako jedva opstaje. Za režiserku, koja nije stalno zaposlena i koja na pola godine prekida sve predstave. Za event-agencije, ugostitelje itd... Lista je beskrajna. Ili za gigante: Lufthansu, koja na zemlji ima gotovo cjelokupnu flotu, jer letova nema. Volkswagen je također zaustavio svoje proizvodne trake u trenutku kada se spremao da u ljeto proslavi lansiranje novog električnog automobila. Sada od toga nema ništa. Ali, to jasno pokazuje dimenziju krize. Naravno da su tvornice VW-a i mnoge drugih kompanija zatvorene, jer zdravlje zaposlenih ima prioritet. S druge strane, automobili bi se samo gomilali, jer ih trenutno niko ni ne želi da kupi.
Tako virus razjeda naše sisteme i društvo. Umanjuje naše slobode. Suočava nas sa gubitkom kontrole. Dovodi u pitanje naše uvjerenje da imamo rješenje za svaki problem. Donosi nam veliku recesiju. Ali i pored toga, ne može biti da mi sada počinjemo sa selekcijom po principu: "Zatvorite i izolujte stare (usput, i mladi umiru)!”, kako bi privreda ponovo stala na noge. Naravno da su eksperti svjesni odgovornosti koju nose socijalne i ekonomske posljedice krize koju izazivaju sadašnje mjere. Stoga će puno toga morati doraditi.
Mi sada moramo izdržati fazu izolacije i njegovati solidarnost - nježnu biljku nastalu u krizi. I to usred jednog duboko egoističnog društva. To je pravo sredstvo u borbi protiv korone. A to s privredom, to ćemo već riješiti. U to sam potpuno siguran.