Usporiti koronavirus? Ne po svaku cijenu!
26. mart 2020
Terapija ne bi smjela izazvati veće posljedice od same bolesti, izjavio je američki predsjednik Donald Trump tokom jedne pres-konferencije posvećene koronavirusu. Naravno, tu spoznaju nije otkrio Trump, već britanski filozof Francis Bacon. On je oko 1600. godine, opisujući posljedice političkih ustanaka, napisao da lijek može biti gori od same bolesti. Pod tim se podrazumijeva da mjere protiv svakog zla moraju biti proporcionalne i da se u obzir moraju uzeti njihovi efekti.
U Evropi, kako se čini, apsolutni prioritet u vrijeme korona-krize ima zaštita visokorizičnih grupa. Sadašnji "lijek" protiv koronavirusa ogleda se u zastoju ekonomskih aktivnosti i zaustavljanje društvenog života, što košta milijarde eura dnevno. Ekonomski učinak EU odnosno bruto društveni proizvod u prosjeku iznosi 45 milijardi eura dnevno.
Globalni potres
Pitam se da li je ovaj lijek zaista štetniji od epidemije? Zabrana privrednih aktivnosti, zatvaranje granica, ograničenje kretanja i čudno takmičenje u tome ko će poduzeti najstrožije mjere dovode do recesijeogromnih i do sada nepoznatih razmjera. Takav slom privrede je napad na naše blagostanje i naše zemlje može odvesti u bankrot. Kolaps dosadašnjeg poretka je nadohvat ruke, jer je gušenje ekonomskih aktivnosti globalni potres.
Niko ne može reći koliko dugo će potrajati ovo stanje: sedmicama ili mjesecima? Vjerujem da nijedna zemlja, ma koliko bila bogata, ne može nadoknaditi prihode svojim stanovnicima na duži vremenski rok i spasiti desetine hiljada kompanija od bankrota. Obećanja, po kojima će se po svaku cijenu upravo to uraditi, su isprazna i šuplja. Njemačka vlada sa 150 milijardi eura, kojima se želi zadužiti kako bi pomogla firmama i pojedincima, može u potpunosti zamijeniti ekonomski učinak mjeren društvenim bruto proizvodom u periodu od samo 16 dana. U skladu s tim, ono što je zamišljeno kao prevencija i lijek sve više postaje problem.
Ako želite zaštititi visokorizične grupe od epidemije, trebali biste izolirati te kategorije stanovništva ali ne i prisiliti čitavo društvo da miruje. Ako su starije osobe i ljudi s ranijim oboljenjima poput plućnih bolesti, dijabetesa, oštećenja jetre ili ovisnosti od nikotina podložniji teškom ishodu infekcije Covidom-19, onda te osobe moraju biti u karantinu dva mjeseca. Samo u Njemačkoj bi se to odnosilo na oko 30 miliona ljudi, ali to je manje od 83 miliona ljudi, koji se sada moraju "socijalno distancirati".
Vanredno stanje mjesecima?
Kada se radi o mjerama zaštite zdravstvenog sistema od preopterećenja zaraženim pacijentima kojima je potrebna bolnička njega, pogled na broj kreveta i stopu zaraze pokazuju da je to moguće samo ako pandemija traje više mjeseci. Smanjenje krivulje rasta infekcije ima tako visoku cijenu da takva politika nije održiva. U Italiji se čak ni drakonskim mjerama ne može izbjeći preopterećenje bolnica. To se ni u Njemačkoj, ali ni u drugim zemljama ne može spriječiti. Važno je imati na umu da će ova pandemija koronavirusom rezultirati mnogim smrtnim slučajevima i da joj naši zdravstveni sistemi možda i nisu dorasli. To je prirodna katastrofa, koju nije moguće izbjeći.
Ako već nedostaju bolnički kreveti i aparati za umjetno disanje, vlade bi svoje milijarde koje obećavaju za pomoć privredi, mogle utrošiti u podizanje poljskih bolnica i proširenje bolničkih kapaciteta, kao i u obuku medicinskog osoblja. To bi imalo više smisla od zatvaranja univerziteta, prisiljavanja zanatlija da ne rade i puštanja ljudi da idu na trčanje.
Širenje se ne može spriječiti
"Socijalna distanca", koja se sada propagira, samo će usporiti širenje virusa, ali ga neće dugoročno zaustaviti. Virolozi i kancelarka kažu da će na kraju 60 do 70 posto ljudi biti zaraženo virusom, ali da neće svi oboljeti. Moramo se suočiti sa činjenicom da će, prema trenutnim saznanjima, jedan posto oboljelih umrijeti. Naravno, svi bi trebali učiniti sve što je moguće kako bi spasili pacijente oboljele od Covida-19.
Ali "lijek" odnosno terapija u borbi protiv koronavirusa mora imati granice, pogotovo ako odvede društvo u krizu bez presedana, koja se po razmjerama ne može porediti sa posljedicama koje bi imala pandemija bez uvođenja rigidnih mjera. Ne reagiraju sve države tako uspaničeno i neproporcionalno kao većina evropskih zemalja. Na primjer, u Švedskoj pozivaju stanovništvo na razumno ponašanje, ali vlada ne pomišlja o potpunom zaustavljanju ekonomskog života.
Neproporcionalna reakcija
Pitanje je zašto koronavirus izaziva ovakvu, do sada neviđenu, reakciju. Primjerice, u Njemačkoj ili Italiji u saobraćajnim nesrećama umre više od 3.000 ljudi. To je žalosno. Ali, pada li ikome na pamet da zabrani vožnju? To bi bilo jednako neproporcionalno kao što je višenedjeljno ograničenje izlazaka zbog koronavirusa i obustava društvenog i ekonomskog života za sve u Evropi.