Još radi Balkanska ruta

U prvoj polovini godine je u Njemačku došlo više od 90.000 novih potražilaca azila, a većina je stigla putem koji bi zapravo trebalo da je zatvoren – Balkanskom rutom, piše dnevni list Handelsblat. Doduše, u prvih šest mjeseci prošle godine je stiglo dvostruko više ljudi, a u drugoj polovini 2015. čak osmostruko više.

„Od izbjegličkog talasa 2015. je dakle ostao potok, ali on još uvijek teče, iako bi na osnovu izvještaja o zatvorenoj Balkanskoj ruti moglo da se pretpostavi drugačije. Na posljetku, države poput Makedonije, Srbije, Hrvatske, Mađarske i Slovenije, preko čije su teritorije na vrhuncu izbjegličke krize hiljade ljudi dnevno iz Grčke i Turske išle ka Zapadu, još su u jesen 2015. uvele stroge kontrole, a u martu 2016. zatvorile granice za potražioce azila na proputovanju", piše ugledni list.

Naizgled se mnogi još uvijek odlučuju na put kroz balkanske zemlje i probijaju do Njemačke uz pomoć krijumčara, piše list. Savezna policija je na granici između Bavarske i Austrije u prvom polugođu mjesečno brojala svega 1.600 izbjeglica u prosjeku. „Ali u vladajućim krugovima se priznaje da izbjeglice sve više dolaze iz Švajcarske ili drugih zemalja u Njemačku, tražeći uz podršku krijumčara put preko zelene granice", dodaje se u tekstu.

U aktuelnoj studiji fondacije Fridrih Ebert, koju citira Handelsblat, piše da izbjeglički sporazum između Turske i EU možda jeste odvratio izbjeglice od opasnog puta preko Egejskog mora, ali da se time tačka ulaska prebacila na tursko-bugarsku kopnenu granicu. Na djelu su i dalje, dodaje se u toj studiji, profesionalni krijumčari koji omogućavaju tranzit preko Balkana.

Italija na vjetrometini

Političari su u posljednje vreme pažnju usredsredili na sredozemnu rutu preko koje je u Italiju od početka godine došlo oko 85.000 ljudi iz pravca sjeverne Afrike. Handelsblat podsjeća da je Italija više puta tražila podršku drugih članica EU, ali da je na nedavnom sastanku ministara unutrašnjih poslova u Talinu odbijen italijanski zahtjev da se brodovi sa izbjeglicama preusmeravaju i u druge evropske luke.

Upravo tom problemu se posvećuje jedan komentar u njemačkom izdanju Hafington posta: „Po svemu sudeći ostale zemlje vide stvar u skladu sa motom: Važno je da (izbjeglice) ne postanu naš problem. Jasno kao dan, sa izbjeglicama se ne dobijaju izbori. Ali sve dok je tako, Evropa više ne može da se naziva zajednicom vrijednosti. Trenutno svi gledaju samo momentalnu korist. U jednoj pravoj zajednici bi malo žrtvovanje dugoročno vodilo velikoj koristi za svaku pojedinačnu članicu takve zajednice. Zajednica vrijednosti koja eliminiše i sam pojam međusobne solidarnosti može biti svašta, ali nikako prava zajednica vrijednosti. A da bi ubuduće opstala, Evropa mora upravo to da postane."

Centri za deportacije

Oberbajerišes folksblat piše o namjerama bavarskih vlasti da ubuduće sve potražioce azila „sa malim šansama za ostanak" ne raspoređuje više u izbjegličke domove koji su u nadležnosti lokalnih samouprava već u takozvane „tranzitne centre" sve dok o njihovom zahtjevu za azil ne bude (negativno) odlučeno. List navodi da u Regensburgu i predgrađu Ingolštata već postoje takvi tranzitni centri, uskoro će biti spreman i jedan u Degendorfu.

„U ova tri mjesta ubuduće treba da budu smještane novopridošle izbjeglice sa nesigurnom perspektivom ostanka. To su ljudi iz balkanskih država, ali takođe iz Senegala, Gane, Ukrajine, Gruzije, Etiopije, Nigerije, Sijera Leonea, Azerbejdžana – pa i Avganistana, za koji se procenat odobrenih zahtjeva za azil kreće oko 50 odsto. Osim toga, ovdje treba da budu dovođeni potražioci azila koji iznose neistine o svom identitetu ili odbijaju da učestvuju u azilnom postupku", piše bavarski list.

Za te ljude nema kurseva jezika ili integracije – cilj je što brže ih deportovati u domovine, otvoreno kaže jedna portparolka pokrajinskog Ministarstva za rad i socijalna pitanja. Bavarski Savjet za izbjeglice kritikuje stanje u tranzitnim centrima kao „nedostojno čovjeka" i traži da se oni smjeste zatvore. Tvrde da ni medicinska nega nije potpuna, da djeca imaju samo „potpuno nedovoljnu školsku ponudu" unutar centra, da je hrana loša, da je zabranjeno napuštati određenu oblast. „Cilj je da se namjerno nemarnim ophođenjem ljudi natjeraju da svojevoljno napuste zemlju", kaže o tome Aleksander Tal iz Savjeta za izbjeglice.

Kad djeca odustanu od života

Kuda deportacija može da vodi pokazuje primjer iz Švedske, o kojem u opširnom članku piše Noje cirher cajtung. „U Švedskoj se pokazuje čudnovati fenomen: izbjeglička djeca, čijim porodicama preti deportacija, padaju u stanje slično komi. Naučnici su zbunjeni."Navodi se primjer dvije romske tinejdžerke sa Kosova od kojih jedna dvije i po godine, a druga nekoliko mjeseci nepomično leže u svojim krevetima zatvorenih očiju – ne reaguju ni na kakve nadražaje, hranu dobijaju kroz plastične cjevčice.

U Švedskoj se, piše ciriški list, ponovo raspravlja o takozvanom sindromu rezignacije ili „odustajanja od sebe". U pitanju je bolest u kojoj djecu „tako ekstremno napusti volja za životom da tonu u stanje potpune apatije sve dok i tijelo ne otkaže svoje funkcije – bez ikakvog primjetnog fizičkog razloga". „Pogođeni su djeca i mladi iz porodica koje su tražile azil i dobile negativne odgovore. Više oboljevaju djevojčice nego dječaci, a statistička prosječna starost u trenutku javljanja prvih sindroma iznosi 14 godina."

Statistika krije i druge rebuse: početkom milenijuma je sindrom primjećen u Švedskoj i do 2006. je bilo čak 450 slučajeva. Onda ih skoro nije bilo uopšte. Danas najviše oboljevaju djeca koja potiču sa Balkana i područja bivšeg Sovjetskog Saveza, a u prvoj fazi je registrovano posebno mnogo slučajeva među Ujgurima. Naučnici se slažu jedino da se ne radi ni o kakvoj simulaciji – jer u prvo vrijeme su mnogi govorili o foliranju, ili čak o tome da su roditelji otrovali svoju djecu kako bi povećali šanse za ostanak u Švedskoj. To je sada isključeno.

„Opšte prihvaćeno je, izgleda, da početku bolesti prethodi sadejstvo čitavog niza faktora stresa, poput trauma, migracije, osjećaja bespomoćnosti i nemoći da se upravlja sopstvenom sudbinom. Nadalje možda ulogu igraju kulturno ukotvljeni obrasci reakcije, disfunkcionalni odnosi u porodici ili prevelika očekivanja. Nema sumnje oko jednog: oboljeli ne smije biti prepušten samom sebi jer će tako umrijeti." Neki naučnici vjeruju da je bolest na neki način „zarazna" – to jest da ulogu igraju medijski izveštaji i slični slučajevi iz okoline.

Utvrđeno je da se u najvećem broju slučajeva stanje slično komi prekida ukoliko porodica dobije dozvolu za ostanak u zemlji. Oporavak traje nedjeljama, često i mjesecima, tokom kojih se polako vraćaju funkcije čula i organa. Potpuno izlječenje nije zagarantovano.

priredio Nemanja Rujević