Izraelski Dan nezavisnosti i palestinska Nakba

Kada Izrael bude proslavljao 68-godišnjicu nezavisnosti, mnogi građani će izaći na ulice da uživaju u vatrometu. Oni će slaviti i roštiljati bez obzira na novi talas nasilja koji ne prestaje već 8 mjeseci i koji je 28 Izraelaca i više od 200 Palestinaca koštao života.

Međutim Dan nezavisnosti Jom Hacmaut, kada se u Izraelu održavaju slavlja i svečanosti, za Palestince je Dan katastrofe - Nakba, jer je na taj dan uspostavljena država Izrael i to uglavnom na okupiranoj palestinskoj zemlji. Iako brojke variraju, procjenjuje se da je oko 700.000 Palestinaca tokom izraelsko-arapskog rata 1948. godine, kojeg Izraelci nazivaju ratom za nezavisnost, silom izmješteno ili moralo napustiti teritorije, na kojima su živjeli. Oni su se nastanili u drugim arapskim zemljama kao što je Jordan ili su okupirali druge teritorije poput Pojasa Gaze ili Zapadne obale.

Ove godine, kao i svih prethodnih, Izrael je zatvorio sve kontrolne tačke i prelaze na Zapadnoj obali, stavivši vojsku u najviši stepen pripravnosti.15. maja Palestinci će izaći na ulice kako bi protestovali zbog sve većeg vojnog prisustva Izraela u naseljima na Zapadnoj obali, na koje oni gledaju kao na okupaciju, koja je njihovu braću i sestre odvela u katastrofu.

"Ja proučavam ovaj dan od malena", kaže Alaa Daraghme, 24-godišnji Palestinac i student iz Ramalaha. "Moja baka mi je stalno pričala o ulicama Haife, njenog rodnog grada na sjeveru Izraela. Govorila mi je kako bi voljela da me jednoga dana povede tamo", priča Alaa.

Priznati dva viđenja (dvije istine)

Proslava Dana nezavisnosti pada u Izraelu dan nakon tradicionalnog Sjećanja na pale vojnike. Riječ je o oko 23.000 jevrejskih vojnika, koji su od 1860. pa do danas dali svoj život za odbranu Izraela.

"Dan nezavisnosti je za mene jako važan, iako se tokom godina mnogo toga promijenilo", kaže Noa Greenberg, studentkinja psihologije iz Tel Aviva. "Moje bake i djedovi i sa majčine i sa očeve strane su preživjeli holokaust i kada pogledam na baku koja je još živa, odjednom osjetim koliko je važno što imamo svoju državu, bez obzira na sve probleme."

Prošle godine više izraelskih kina je odbilo da prikaže igrane i dokumentarne filmove o palestinskoj Nakbi, koji sadrže oštru kritiku prema Izraelu. "Mislim da bi takvi filmovi trebali biti prikazani. Ako smo sigurni u svoju interpretaciju (istinu), zašto ne bismo pustili druge da kažu svoju? Moguće je da nijedna ni druga strana ne laže. Pa to ne može biti jednostavnije. Dan, koji mi slavimo, za njih je nesreća i katastrofa i ne bismo se trebali bojati da to priznamo", kaže ova izraelska studentkinja.

Mnogi u Izraelu se s tim ne slažu i smatraju da niti državne institucije, niti druga službena tijela, pa ni državni mediji ne bi trebali aludirati i Dan nezavisnosti povezivati sa katastrofom. "Nemam kontrolu nad tim šta Palestinci slave u Nablusu, Ramalahu ili Gazi", kaže Ron, član Udruženja studenata na jednom od najvećih univerziteta u Izraelu, koji je želio ostati anoniman i dodaje: "Ali mislim da aktivnosti koje dovode u pitanje egzistenciju Izraela nisu nešto što bi Izrael trebao finansirati"

"Nakba je za mene svakodnevna pojava", kaže mladi Palestinac Alaa Daraghme. "Osjećam se kao u zatvoru. Ne mogu da se krećem slobodno, stalno moram da pazim. Čak ne mogu da posjetim mjesta u kojima su rođene moje bake i djedovi. Bojim se čak izaći iz Ramalaha i susresti izraelske doseljenike na cesti."

'Ruralno arapsko stanovništvo plaća cijenu'

Mlađe generacije Izraelaca i Palestinaca nisu doduše bile rođene kada je Izrael etablirao svoju državu, ali čini se kao da to stalno imaju u svojim glavama.

"Ne mislim da se moramo izvinjavati što živimo ovdje", kaže Ron. "Činjenica da smo živi i da živimo u svojoj zemlji sama po sebi je čudo. Ne želim da se služim klišeima i potežem holokaust, ali to se nije događalo tako davno i ko zna šta bi se sve još desilo da mi ovdje nismo izgradili svoju zemlju."

Proteklih godina su mnogi arapski mladići koji studiraju na izraelskim univerzitetima, kao i lijevo-orjentisani izraelski aktivisti otvoreno izražavali svoju želju za obilježavanjem Nakbe. Takvi zahtjevi su uglavnom bili odbijani.

Prošle godine izbili su nemiri kada je grupa izraelskih i arapskih studenata demonstrirala na Univerzitetu u Tel Avivu, tražeći da se im se dozvoli obilježavanje Nakbe. Dva studenta su čak uhapšena ali su poslije puštena na slobodu.

Arapsko-izraelski političar Ayman Odeh je rekao da se može raspravljati o događajima koji su se desili 1948. i 1949. godine ali da je "ljudski nemoguće tvrditi da ruralno arapsko stanovništvo nije platilo najveću cijenu". "Njihova sela su razorena, oni su protjerani sa svojih ognjišta a nova država im nije dozvolila povratak. To se zove Nakba - katastrofa koju su doživjeli ti ljudi", napominje Odeh i dodaje da želi da se prizna ta nepravda.

"Želio bih da svi jednoga dana možemo živjeti u jednoj državi", kaže Alla Daraghme. "To je isto i moja želja", dodaje Ron.