Jeruzalem živi u strahu

Abu Fuadova automehaničarska radionica u istočnom, arapskom, dijelu Jeruzalema je do ispod stropa ispunjena gumama, felgama i ostalim što se obično može naći u jednoj automehaničarskoj radionici. Usred ove hrpe sjedi vlasnik i čeka na mušterije. No njih je u posljednje vrijeme mnogo manje. Od početka najnovijeg u nizu vala nasilja u Izraelu, mušterije iz zapadnog, izraelskog dijela Jeruzalema nerado svraćaju u palestinski dio grada. „Izraelci se ne boje mene nego napete situacije. Oni koji još dolaze me znaju već deset, petnaest godina“, priča automehaničar.

Stranac u vlastitom domu

Njegova radionica u industrijskoj četvrti Vadi Joz je udaljena svega nekoliko stotina metara od zidina starog grada. U mirnijim vremenima, Izraelci iz ostalih dijelova grada rado navraćaju u ovaj dio grada koji je napučen auto-radionicama kako bi popravili ili oprali svoj automobil. „Mi smo mnogo jeftiniji nego slični servisi u zapadnom Jeruzalemu“, kaže trezveno Abu Fuad. No više od ekonomskih problema, 50-godišnjeg automehaničara brine politička besperspektivnost. „Osjeća se ta bezizlaznost i kao da će situacija svakog trenutka eskalirati“, kaže Abu Fuad.

U posljednjih nekoliko tjedana u napadima je poginulo 29 Izraelaca i četiri strana turista. Palestinska strana broji još više žrtava: 180. Među njima su i atentatori ali i mnogo civila i prosvjednika. Abu Fuad kaže kako je „50 godina okupacije“ ljude ovdje učinilo ravnodušnima. „Kao Palestinac se čovjek ovdje ionako osjeća kao građanin drugog reda“, kaže i baca pogled na svoj elektro-bicikl naslonjen na zid koji kao da želi potvrditi Fuadove riječi. Naime ovo je jedino prijevozno sredstvo koje on ovdje u istočnom Jeruzalemu smije koristiti. Izraelske vlasti mu odbijaju priznati vozačku dozvolu jer Fuad ne dolazi iz iz istočnog Jeruzalema nego s područja Zapadne obale Jordana. Kao „priženjen“ nema pravo na vožnju automobilom. „Jedina isprava koju ću ikad dobiti od izraelskih vlasti će biti moja smrtovnica“, kaže kroz šalu Abu Fuad.

Obje strane su krive

Nekoliko stotina metara dalje, potpuno drugi svijet. U zapadnom Jeruzalemu Moti i Ejal Mabari se pripremaju za vrijeme ručka. Otac i sin u ulici Hanevim, u blizini virtualne granice između dva svijeta, drže jednu zalogajnicu specijaliziranu za falafel, pržene kuglice od mljevenog slanutka, specijalitet kojeg podjednako prisvajaju i Arapi i Židovi. „Sada je malo mirnije no ljudi još uvijek strahuju od napada“, kaže sin Ejal dok istodobno kuglice od slanutka polaže u vruće ulje. Dolaze još samo službenici iz okolnih ureda. I pokoji turist poput Kennyja Weissa iz New Yorka. „Ja se ne bojim. U New Yorku ima više napada noževima nego ovdje“, kaže napola kroz šalu.

Avi, koji živi u ovoj ulici je pun bijesa na atentatore koji „s izraelskim osobnim iskaznicama“ prelaze granicu i vrše napade. Ali istodobno kaže kako „obje strane snose odgovornost za eskalaciju“. On sam izbjegava odlaske u napučene dijelove poput starog grada. I ne vjeruje, kao i većina stanovnika s obje strane granice, da će se situacija uskoro smiriti.

Skepsa glede mirovne inicijative

Stoga ni ne čudi da većina s određenom dozom skepse gleda na najnoviju mirovnu inicijativu francuske vlade koja je za kraj svibnja sazvala novu mirovnu konferenciju. Izraelska strana je već sad odbacila ovu inicijativu. Zato u nju ne vjeruje ni židovski vlasnik zalogajnice u zapadnom Jeruzalemu, niti arapski automehaničar nekoliko stotina metara dalje u istočnom Jeruzalemu.

„Može se inicijativa zvati francuska, američka ili arapska: na kraju se sve svodi samo na isprazne govore“, kaže Abu Fuad. Njegov susjed Sajed Abu Nismeh naprotiv smatra kako je dobro da se netko uopće bavi Izraelom i Palestinom. „S problemima u Siriji i borbom protiv Islamske države, izraelsko-palestinski sukob je nestao s dnevnog reda međunarodne zajednice“, kaže ovaj vlasnik trgovine auto-dijelova. „Vrijeme je da se nešto učini jer su ljudi ovdje sve više i više ravnodušni“, zaključuje.