Idomeni i domino efekat

Javad je umoran i iscrpljen. Ali ipak želi skupiti posljednje snagu i izboriti se za svoj veliki san: život dostojan čovjeka u Njemačkoj. 4.000 američkih dolara morao je ovaj mladić do sada platiti krijumčarskim bandama za put iz Afganistana do Makedonije. Za dionicu puta dugu 100 km od Soluna do najsjevernije grčke granice traženo mu je nevjerovatnih 500 američkih dolara, žali se Javad. A sada strpljivo čeka u blatu i prepunim šatorima na graničnom prelazu sa Makedonijom.

Proteklih dana je na stotine njegovih zemljaka autobusima prebačeno u Atinu. Samo je pitanje vremena, kada će i Javadu reći da se mora nazad, u Afganistan. Nakon što je Srbija zatvorila granice za Afganistance, ni Makedonija ih ne pušta na svoju teritoriju.

I u našoj zemlji vlada rat

"Odjedanput se niko više ne interesuje za Afganistan. Niko se ne brine o našoj djeci kad se razbole. Pažnja je usmjerena prije svega ka izbjeglicama iz Sirije. To nije fer, i mi smo ljudi. I u našoj zemlji vlada rat. Misliš da sam sastavio i platio 4.000 dolara tek tako. Misliš da bi to uradio da nisam bio u životnoj opasnosti", kaže uzrujano mladi Afganistanac.

I portparolka UNHCR-a Stella Nanou ne može da shvati da izbjeglice iz Afganistana ne mogu nastaviti put ka zapadnoj Evropi. "Čini se da zemlje EU žele još samo izbjeglice, čija je prosječna kvota za dobijanje azila preko 75 posto. To je slučaj sa Sirijom, Eritrejom i Irakom. Ali Afganistanci i dalje imaju kvotu priznavanja azilanata od 70 posto i to je jako visoka brojka", kaže Nanou.

Tokom intervjua vođenog u UN-kontejneru u grčkom graničnom mjestu Idomeni saradnicu UNHCR-a stalno oslovljavaju očajni ljudi. Jedan Palestinac iz Sirije je pita da li smije da sam izabere svoju ciljnu zemlju. Ona učtivo odgovara da to nije moguće, ali da postoje izvjesni kriteriji koji bi mogli doći u obzir u slučaju da molba ipak dobije pozitivan odgovor - recimo u slučaju ako tražilac azila govori neki od stranih jezika zemalja EU ili ima tamo rođake. "Pokušavamo da objasnimo ljudima kakve mogućnosti sve imaju, jer mnogi nemaju predstave o tome gdje bi. Oni znaju samo do hoće u Evropu", kaže saradnica UNHCR-a.

Ledeni vjetar i kiša u Idomeni. Po izbjegličkom kampu širi se miris zapaljenih vatri i urina. Saradnici UNHCR-a su stalno angažovani. Dijele šatore i hranu, čiste sanitarne uređaje i vode novopridošle izbjeglice na razgovor i savjetovanje.

Kamp je zamišljen kao provizorni smještaj ali u njega stiže sve više ljudi. U velike šatore UN-a može stati 2.000 ljudi ali uz njih se podiže sve više malih šatora, tako da na susjednoj livadi nastaje još jedno naselje. Nakon zalaska sunca temperatura se spušta ispod nule i počinje da duva ledeni vjetar sa sjevera. Izbjeglice u Idomeni moraju prebroditi noć.

Čekanje na grupu broj 88

Safwat Estif iz Alepa ohrabruje sam sebe. "Ovdje sam konačno na sigurnom, umakao sam ratu u Siriji i ne želim da se žalim, bez obzira na sve probleme", kaže on u razgovoru za DW. Pa ipak se ovaj 26-godišnjak osjeća nesigurno a ponekad se i naljuti. 700 dolara je platio da se morskim putem prebaci od Turske do Grčke. Posljednjih 25 km do mjesta Idomeni prešao je pješice. Sada ne može da razumije zašto je upravo ovdje u Grčkoj došlo do zastoja. "Dobili smo brojeve i čekamo. Sada je na redu grupa 62. Moja grupa ima broj 88 i može dugo potrajati dok ne pređemo granicu", kaže ovaj mladić.

Ono što on možda ne zna: Od kako je Austrija uvela dnevni limit za izbjeglice i od kako su zemlje Balkana također ograničile prihvat i tranzit izbjeglica, u grčkoj Idomeni se sve odvija jako sporo. Čak i ratne izbjeglice iz Sirije smiju samo u malim grupama prelaziti granicu ka Makedoniji i to tek onda kada Srbija otvori granice za manju grupu izbjeglica. To je neželjeni domino-efekat na Balkanskoj ruti, koja vodi od Turske preko Grčke pa sve do sjevera Evrope.

Safwat kaže da on može čekati. Samo se boji da jednoga dana i Grci ne zatvore svoje granice na sjeveru. Prije nekoliko dana je rečeno da Afganistanci više ne smiju dalje. "Ko kaže da prekosutra to isto neće biti rečeno i za Sirijce?", pita se mladić iz Alepa. Javad iz Afganistana ne gubi nadu. Njemačka je, kaže, dobra zemlja, zemlja u kojoj nema rata i on tamo želi da ide. A šta će raditi u Njemačkoj? "Živjeti u miru i studirati. I igrati fudbal sa prijateljima."