Bliski istok: Truli kompromisi nisu dovoljni

U Jerusalimu su u ponedeljak i utorak izvršeni novi napadi noževima na Jevreje ili uniformisane predstavnike izraelske države. U jednom autobusu bilo je i pucnjave i najmanje jedna osoba je ubijena. U utorak je bilo i napada u Tel Avivu. Od 3. oktobra je izvedeno dvadesetak takvih napada čiji su vinovnici Arapi a žrtve njihovi jevrejski sugrađani. Policija je nekolicinu napadača ubila. Do eskalacije je došlo nakon što su 1. oktobra na Zapadnoj obali ubijena dva stanara jednog izraelskog naselja. DW o tome razgovara sa Zilke Tempel, njemačkom novinarkom, spisateljkom i glavnom urednicom časopisa „Međunarodna politika“.

DW: Postoji li razlog za ovakvu eskalaciju baš u ovom trenutku?

Zilke Tempel: Ne, nije se desilo ništa što bi moglo da bude direktan okidač – kao što je to bio slučaj prilikom Druge intifade, koju je navodno izazvala posjeta tadašnjeg izraelskog premijera Arijela Šarona arapskom Plemenitom svetištu u Jerusalimu. Iz pojasa Gaze stalno dolijeću rakete. Ali o njima se govori samo poslije reakcija Izraela. Na pomenutom području postoje vrlo različite grupe. Ako Hamas odluči da ne ispaljuje rakete, to još ni izdaleka ne znači da će se Islamski džihad pridržavati te odluke.

Kako procjenjujete situaciju u Istočnom Jerusalimu i na Zapadnoj obali?

Naravno da među Palestincima postoji ogromno nezadovoljstvo. Za njih se proteklih mjeseci i godina ništa nije promijenilo. Abasova (palestinski predsjednik, prim. red.) strategija je koncentrisana na priznanje Palestine preko Ujedinjenih nacija. Ali, obični Palestinci u Ramali ili Dženinu uglavnom nemaju ništa od toga što se pred zgradom UN-a vijori palestinska zastava. Smatram da ovi napadi noževima nisu koncentrisana akcija već izraz nagomilane frustracije. U takvim situacijama mnogo zavisi od načina na koji reaguje Izrael – pitanje je da li će se potruditi oko deeskalacije ili će pustiti da stvar dalje eskalira.

Jedan od napadača je rekao da je član jedne džihadističke organizacije. Da li bi džihadizam tipa Islamske države (IS) mogao da se proširi i na palestinska autonomna područja?

Dio Palestinaca je spreman da se radikalizuje. Razlog za to je što njihovi klasični predstavnici – PLO i na neki način i Hamas – nisu mogli da riješe sukob. To naravno nikoga ne čudi. Jer, džihadisti – bilo da se radi o IS ili Al Kaidi – imaju vrlo rafiniranu propagandnu strategiju. Oni se rado obraćaju mladim Palestincima, kako dobrostojećim tako i sasvim siromašnim. S druge strane, neki Palestinci se naoružavaju noževima jer žele da nešto promijene, a džihadistička ideologija im pruža okvir za to: ona izgleda romantično i nudi instant-rješenja za sve probleme ovog svijeta.

Postoje i kompleksnije mogućnosti kao što je govor palestinskog premijera Mahmuda Abasa u Ujedinjenim nacijama, ili pokušaji da se dobija članstvo u međunarodnim organizacijama. Šta to donosi?

S obzirom na izraelsku vladu kao i veoma nestabilnu situaciju, ne vidim mogućnost da se još jednom pokrene neka velika diplomatska inicijativa. Mnogi takvi prijedlozi su propali i zbog otpora na palestinskoj strani.

Kako to?

Recimo najprije da Palestinci žive u ekstremno teškim uslovima. Okupacija i dalje postoji. Na Zapadnoj obali imamo masivno prisustvo Izraelaca, stanara u tamošnjim jevrejskim naseljima ali i vojske. S druge strane, Palestinci nisu uspostavili državne strukture, one koje obuhvataju službu gradske čistoće ili saobraćajnu policiju. Na tom planu oni su napravili velike propuste. Drugo, do neuspjeha pregovora su često dovodili i psihološki faktori. U izbjegličkim naseljima žive već četiri generacije izbjeglica. Kada se njima kaže da se neće vratiti u sela iz kojih potiču, već u državu Palestinu koja, pak, nije njihova bivša zemlja Palestina, onda oni to veoma teško prihvataju. Osim toga, treba prevazići i jednu temeljnu barijeru: za Palestince je načelno nepravedno to što je izraelska država uopšte osnovana. Oni bi sada kao sopstvenu državu mogli da dobiju samo 27 odsto bivše teritorije. Utoliko im teško pada da se koncentrišu na njeno formiranje. Tu psihološku prepreku Palestinci nikada nisu prevazišli.

Izrael je jevrejska i prema tome vjerski utemeljena država. Da li je taj vjerski aspekt do sada zanemarivan kada je riječ o sukobu na Bliskom istoku?

Prema ideji osnivača Izraela, to nije trebalo da bude vjerska država; ona nikako nije trebalo da se zaputi pravcem teokratije. Definicija je glasila: Izrael je država čije bi većinsko stanovništvo trebalo da čine Jevreji. A ta okolnost je za doživljaj života mnogo važnija nego vjersko osjećanje. Doduše, poslije 1967. je nastao mesijanski pokret nacionalno-vjerski orijentisanih građana koji kao Božji nalog vide okupaciju Judeje i Samarije, kako oni zovu Zapadnu obalu. Taj pokret smatram velikom opasnošću za Palestince i njihovu želju da imaju sopstvenu državu. Osim toga, smatram je isto tako opasnom i po temelje jevrejske države Izraela. Pretpostavimo da su se Palestinci i Izraelci dogovorili da formiraju dvije samostalne države koje ne zavise jedna od druge: ako bi se o tome odlučivalo na referendumu, sigurna sam da bi manjina koja je spremna na sve, svoju želju da živi na obroncima Samarije stavila iznad interesa izraelske države. Sada je među radikalima već stasao naraštaj koji odbacuje svaki kompromis i usmjeren je protiv sopstvene države.

Šta biste označili kao glavni problem u ovom sukobu?

Onaj ko u Izraelu ili na palestinskim područjima smatra da se status kvo može održavati u nedogled, nije proučio istoriju sopstvene zemlje. Onaj ko vjeruje može da zaobiđe kompromis ili da može da se upusti u truli kompromis kao što je zajednička država sa dva potpuno različita naroda koji već 120 godina odsjecaju jedan drugom glave, prepušta se iluziji. Onaj ko ne vidi da na kraju samo kompromis može dovesti do nečega, stalno će doživljavati katastrofe.