Izbjeglice iz Ramadija pred vratima Bagdada

Nepodnošljivo je vruće. Ljetni vjetar tjera pijesak u sve pore. Skoro da nema hladovine. Iza brojnih ljudi, koji čekaju na toploti, bijesni rat protiv "Deša" kako se ovdje naziva teroristička milicija "Islamske države". Ispred ovih ljudi je Bagdad u kojem žele pronaći sklonište.

Hiljade ljudi je nasukano između iračkog glavnog grada Bagdada i Ramadija, u kojem se vode borbe, a koji se nalazi 80 kilometara zapadno, u provinciji Anbar. Oni logoruju na kraju mosta preko Eufrata koji se mora preći na putu za Bagdad. Drugi logoruju na zemlji u predgrađima malog grada Habanija, na pola puta između Ramadija i Faludže. Iza se nalazi Abu Ghraib, jedini grad u Anbaru, koji IS još uvijek ne kontrolira.

Odatle je potrebno još samo osam kilometara do gradske granice Bagdada. Ipak većinu izbjeglica ne puštaju u glavni grad. Samo onaj ko u Bagdadu pronađe "sponzora" - dakle nekoga ko će mu u gradu dati smještaj - ili onaj ko može dokazati da sam ima boravište u Bagdadu smije ući u grad. Sigurnosne snage naime strahuju da bi se među izbjeglice mogli umiješati borci Islamske države. Kada još uvijek nije bilo humanitarnih organizacija na licu mjesta, mase ljudi su bile spriječene da uđu u grad i uz djelomičnu upotrebu nasilja. Zbog grubog odnosa prema izbjeglicama sigurnosne snage su oštro kritizirane.

Neke izbjeglice su zbog toga odustale i otišle dalje na jug. Druge su se vratile kući. Ali one će ponovo doći najkasnije kada borbe u Ramadiju postanu teže, pretpostavljaju humanitarni radnici na licu mjesta. U utorak su iračke vladine trupe započele protuofanzivu kako bi vratile pod svoju kontrolu glavni grad ove provincije.

Val izbjeglica pred IS-om

"Ne mogu zaboraviti užasnute oči djece", kaže Sad o svojim dojmovima od prije dvije sedmice nakon što je IS preuzeo punu kontrolu nad Ramadijem i okolicom. Stotine vojnika iračke vojske su tada pobjegle i prepustile civile samima sebi. "Žrtve su djeca, žene", kaže Saad, koji potiče iz Faludže, najvećeg grada u Anbaru, koji se nalazi tačno između Bagdada i Ramadija. On je postao izbjeglica u februaru prošle godine kada je Deš prvi put preuzeo kontrolu nad Ramadijem.

Od tada se stalno vode borbe za Ramadi – sa različitim ishodima. Ono čega smo sada svjedoci jest četvrti izbjeglički val iz provincije Anbar. Ujedinjeni narodi procjenjuju da je do sada provinciju napustilo više od 300.000 ljudi. Samo u posljednjih nekoliko dana provinciju je napustilo navodno oko 90.000 ljudi.

Sad je imao posao kao elektro-inženjer u jednoj državnoj ustanovi u Bagdadu. Plaća mu je bila mala zbog čega je nakon posla radio kao vozač taksija. Sada autom odlazi do izbjeglica koje borave na rubovima Bagdada kako bi im priskrbio vodu i životne namirnice.

Izbjeglice u stalnom pokretu

„Ne možemo sagledati stvarno stanje“, komentira Martin Johnson iz RIRP-a, jedine njemačke organizacije koja je godinama prisutna u Bagdadu i okolini i koja u ime UN-a pruža pomoć interno raseljenima. RIRP skupa sa ostalim izbjeglicama pokušava pružiti pomoć izbjeglicama iz Ramadija dijeleći im pakete pomoći. U samo nekoliko posljednjih dana podijeljeno je oko 20.000 paketa na području oko iračkog glavnog grada.

UN je, preko svojih organizacija, pripremio ukupno 180.000 paketa pomoći sa životnim namirnicama, ručnicima, sapunima, te bocama sa pitkom vodom. Na trenutnim temperaturama, koje iznose više od 40 stepeni, trenutno je najpotrebnija voda. Zbog toga su izbjeglicama poslane dodatne cisterne sa vodom. No doći do izbjeglica je skoro nemoguć zadatak. Ljudi su u stalnom pokretu, kaže rukovoditelj organizacije RIRP Johnson. On kaže da je često dovoljna glasina ili pogrešna informacija pa da izbjeglice napuste neko mjesto na kojem su se danima prethodno nalazile. Johnson je sada naložio opremanje "kampusa", malog centra u kojem će se izbjeglice moći prijaviti, u kojem će moći biti zbrinute i sklonjene u hladovinu sa vrućina.

Prva pomoć umjesto novoizgradnje

Humanitarna organizacija RIRP, za koju Johnson radi, je pokrenuta na inicijativu Nijemca Arndta Fritschea. Nakon svrgavanja Sadama Huseina Fritsch je počeo sa svojim radom u Iraku. Tada je u toj zemlji još vladalo raspoloženje ispunjeno nadom. Ovaj 44-godišnjak je želio raditi na ponovnoj obnovi zemlje, koja je zbog ratova i embarga, bila na koljenima i zbog toga je osnovao inicijativu „Iraq Reconstruction Program“. On je dobio novac od njemačke Komore za industriju i trgovinu i želio je povezati njemački know-how sa iračkom radnom snagom. U brojnim njemačkim firmama to je podsjetilo na njihov vlastiti angažman u Iraku tokom 80-tih godina kada su osnovana industrijska preduzeća i obrazovani irački inženjeri. Renasansa tih vremena – to je bila Fritschova ideja.

Ipak dogodilo se drugo. Irački otpor prema američkim okupatorima postajao je sve jači i udružio se u konačnici sa teroristima Al Kaide. Dvije vojne operacije SAD-a u provinciji Anbar su još 2005. godine dovele do ogromnog vala izbjeglica ka Bagdadu. Od tada nevolje civilnog stanovništva ne prestaju. U međuvremenu je, prema navodima UN-a, unutar samog Iraka raseljeno skoro tri miliona ljudi. Najprije su uzrok njihovog izbjeglištva bile borbe protiv Amerikanaca i Britanaca, onda Al Kaida, a sada Islamska država. Arndt Fritsche je morao razmisliti. Njegova nova organizacija RIRP, u prevodu „Obnova i olakšanje“, će ubuduće organizirati smještaj za izbjeglice, graditi pomoćni smještaj, instalirati kontejnere i sanitarna postrojenja i renovirati škole. U provinciji Anbar i Džijala, dvije susjedne provincije iračkom glavnom gradu, koje su posebno jako pogođene terorom, Fritsche, Johnson i više od 40 uposlenika ove organizacije, traže vodu, grade bunare i sisteme za filtraciju, te se brinu za kanalizaciju. I u samom Bagdadu, u kojem je i u najgore vrijeme ostalo sjedište njihove organizacije, Fritsche pokušava barem malo poboljšati životne uvjete. Tako i u jednom divljem smještaju na jugozapadu glavnog grada gdje su ovih dana stigle izbjeglice iz Ramadija.

Pretraživanje kuće po kuće

Jedna od njih je Samiha. Ona govori o selefijama, kada opisuje prodor boraca Islamske države. Kaže da su oni išli od kuće do kuće nakon što su preuzeli kontrolu nad gradom. Sve su pretražili, kaže ona. „Kada sam im rekla da moj muž nije kod kuće, oni su me pretukli“, kaže Samiha. Ova 45-godišnjakinja, potpuno obučena u crno, pokazuje plave fleke na rukama i nogama i pokazuje na svoje desno oko koje također ima krvne podlive.

Članovi Deša su tražili policajce i vojnike koji su privrženi vladinim trupama. „Kada bi ih našli odmah bi ih ubili“, kaže ona. Njen muž je bio policajac, ali je pobjegao. Samiha ne zna gdje se on sada nalazi. Nakon što je pretučena ona je skupa sa svojom kćerkom krenula put Bagdada. U ovaj izbjeglički smještaj u Bagdadu ju je doveo jedan njen prijatelj, koji je tu već boravio. Ona sada živi u jednoj potpuno propaloj bivšoj kasarni Sadamove vojske. Pored nje upravo nastaje ilegalna deponija smeća. Svuda smrdi na ostatke pokvarene hrane i otrovna ispravanja. Ipak Samiha smatra da je sve to bolje od svakodnvenog straha od smrti „koji te ubija“.