Irački militantni ratnici

Tačno je da se iračka vojska u borbi protiv terorističke organizacije „Islamska država“ (IS) baš i nije proslavila. Za džihadiste osvajanje grada Ramadija očito nije bilo više od obične šetnje s malo pustolovne animacije. Otpor niko nije pružio. U stvari je to bio zadatak iračke vojske. Međutim, vojnici i njihovi komandiri su radije pobjegli nego pružili otpor. Grad su prepustili njegovoj sudbini. To za nekoliko stotina njegovih stanovnika znači – smrt. Teroristi iz redova „Islamske države“ su u Ramadiju nastavili svoj krvavi pir.

Dok regularna vojska bježi, Bagdad se oslanja na vojne alternative. Na šiitske milicije, na grupe kao što su Kataib Hisbolah, Asaib Ahl al-Hak i organizacija Badr. Šef ove organizacije, Hadi al-Amiri, za vrijeme iračko-iranskog rata (1980-88.) borio se na strani Teherana. U međuvremenu je član iračkog parlamenta. Od pojave „Islamske države“ je najtraženiji vođa milicije. Tražen je očito samo zbog toga što se IS-u mogu suprostaviti samo trupe poput njegovih. Da je tako, pokazalo se u proteklih nekoliko mjeseci. Sada bi njegove trupe trebale ponovo osloboditi grad Ramadi.

Strah sunita od šiitske dominacije

Njegova efikasnost je jedna vrsta objašnjenja za slabost i slab borbeni moral regularne iračke vojske. Suniti dobro razmisle da li je uopšte dobro pobijediti „Islamsku državu“ i kasnije, kada džihadisti budu protjerani, živjeti u državi u kojoj dominiraju šiiti. Šta to znači, dobro su naučili u posljednjih nekoliko godina. Dok je premijersku dužnost obavljao Nuri al-Maliki, suniti su gurnuti na marginu društva i to u toj mjeri da se znatan broj sunita pridružio „Islamskoj državi“. 90 posto članova „Islamske države“ u Iraku su irački suniti.

Šiiti se protiv njih bore nemilosrdno isto kao što se nemilosrdno bore teroristi „Islamske države“ protiv šiita. U izvještaju UN-a o ljudskim pravima, objavljenog prošle godine, šiitska milicija se tereti za „mučenje, otmice i protjerivanje“. Organizacija za zaštitu ljudskih prava Human Rights Watch (HRW) je u izvještaju, objavljenom u martu ove godine, navela da je zabilježeno više hiljada slučajeva protjerivanja. HRW također navodi da je veći broj sunitskih kuća srušen. Radikalno šiitsko čudovište očito treba protjerati radikalnog sunitskog đavola. Očigledno je da sunitski vojnici, s obzirom na takve zločine, nemaju veliki borbeni moral.

Upitne tradicije

Vjera se u Iraku stalno zloupotrebljava. U njeno ime se vrše zločini, razdvaja i protjeruje stanovništvo. Naravno, u jednoj, na razne načine prokletoj zemlji, kao što je Irak, vjera je zadnja utjeha. Isto tako se mora zapitati kako propovjednici mržnje na obje strane uspjevaju tako lako zavesti ljude. Sunitski i šiitski islam očito imaju mobilizacijski potencijal vrijedan pažnje. Ako se pogleda kako irački šiiti i suniti, ne svi, ali većina, u ime vjere i sa pokličima na krvoproliće, idu jedni protiv drugih, nameće se pitanje, koliku ulogu ima tradicija, koje možda bolje i da nema. Sigurno je da se vjera zloupotrebljava u zemljama u kojim su decenijama na vlasti cinici, kao što je slučaj s Irakom. Ipak, ostaje pitanje da li su teolozi i propovjednici za sve ovo vrijeme dobro radili svoj posao.