Istorija je zloupotrijebljena uoči rata u BiH

DW: Gospodine Höpken, da li je u bivšoj Jugoslaviji uopšte postojalo istinsko suočavanje s prošlošću?

Dr. Wolfgang Höpken: U bivšoj Jugoslaviji je postojala jedna veoma vitalna i živa interpretacija II svjetskog rata, jer na onome što se zbivalo tokom tog rata je počivao mit o osnivanju socijalističke Jugoslavije. Međutim, bila je to veoma sužena, jednostrana i iskrivljena slika rata koja je predstavljana isključivo iz perspektive pobjednika, prikazana na partizansko-narativni način. Stoga su, bez sumnje, u toj interpretaciji izostali važni aspekti istorije II svjetskog rata. To se ne može nazvati istinskim suočavanjem sa onim što se zbivalo tokom tog rata.

DW: Koji su to aspekti koji su namjerno izostavljeni iz istorijskih udžbenika i diskusija u bivšoj Jugoslaviji?

Problem predstavljanja istorije u bivšoj Jugoslaviji je taj što je ona bila samo sužena slika, isječak onoga što se zbivalo. Ona je samo glorifikovala ulogu partizana, kao jedine snage koja je oslobodila zemlju. U principu, u toj slici nije bilo ništa pogrešno. Partizani su bez sumnje bili ti koji su se na konsekventan način suprotstavili okupatoru. Za mnoge ljude je borba i djelovanje partizana odista predstavljala spas i zaštitu od nasilja okupatora i drugih snaga.

Međutim, u Jugoslaviji je II svjetski rat imao još jednu dimenziju, tačnije rečeno druge dimenzije, koje su izostavljene. Činjenica je da taj rat nije bio samo rat između partizana i okupatora, nego i građanski rat između naroda Jugoslavije. Bio je to rat u kojem nije postojalo samo nasilje okupatora, nasilje ustaša i četnika, nego i nasilje partizana. I upravo to mnoštvo aspekata, to mnoštvo ličnih iskustava ljudi, s njim se u bivšoj Jugoslaviji nije suočilo na pravi način.

DW: Postoji ipak utisak da se nakon II svjetskog rata donekle svjesno izbjegavala ta međunacionalna dimenzija sukoba.

Nakon II svjetskog rata su postojale pravne, ali i metode koje ne spadaju u domen pravne države kojima su se partizani obračunavali sa bivšim ustašama ili četnicima koji su činili ratne zločine.

Bili su to pokušaji da se suočavanju s prošlošću da jedna sudska dimenzija. Ipak, bio je to često i čin osvete nad političkim neistomišljenicima. Nije to bilo suočavanje s ratnim zločinima kakvo očekujemo od pravne države, nego pravda po mjeri pobjednika u ratu.

Suočavanjem sa zločinima društvo postaje imuno na zloupotrebe istorije

DW: Zbog čega je za jedno društvo važno da se taj proces suočavanja s prošlošću sprovede na pravi način?

Više je razloga za to. Najvažniji je da je jedno društvo sposobno za budućnost samo ako se na kritičan način suoči sa svojom prošlošću. Takvo društvo mora ljudima da ponudi istorijski identitet koji se zasniva na jednom kritičnom suočavanju sa samim sobom. Osim toga, upravo u bivšoj Jugoslaviji se tokom krize devedestih godina prošlog vijeka pokazalo da je tema II svjetski rat bila tema uz čiju pomoć se mobilizovalo ljude za novi rat. Teme koje su bile u vezi s tim ratom su bukvalno “prokuhale” tokom osamdesetih. Sjećate se sigurno tih “publicističkih bitaka” između hrvatske javnosti i istoričara s jedne i javnosti i istoričara u Srbiji s druge strane, oko stvari koje su se ticale, recimo, Jasenovca.

II svjetski rat je tako postala tema uz čiju pomoć se vršila mobilizacija ljudi u aktuelnom međuetničkom konfliktu. To je bilo moguće samo zbog toga što se kod mnogih stvorio utisak da je taj II svjetski rat ustvari bio drugačiji nego što je to predstavljala socijalistička Jugoslavija. Kritičko suočavanje s prošlošću je ustvari potrebno kako bi jedno društvo postalo imuno na zloupotrebu istorije.

DW: Da li se može reći da je nesuočavanje sa istorijom II svjetskog rata jedan od uzroka za ratove u bivšoj Jugoslaviji?

Zloupotreba istorije bio je instrument uz čiju pomoć su se ljudi mobilizovali za nešto. Sigurno je da nesuočavanje s prošlošću nije bio uzrok za raspad Jugoslavije. Međutim, taj vakuum koji je nastao zbog neprerađene istorije ponudio je nacionalističkim akterima “napadne tačke” i prostor da iskoriste istoriju za svoje nacionalističke interese. Način na koji se prilazilo istoriji u socijalistčkoj Jugoslaviji nakon II svjetskog rata nije doveo do imunizacije ljudi na zloupotrebe istorije.

Stvari se mijenjaju i na području Balkana

DW: Danas imamo Haški tribunal, imamo procese za ratne zločine koji se vode u zemljama regiona. Da li se taj proces danas odvija bolje?

Vjerujem da, uz sve kritike koje postoje na račun Haškog tribunala, uz sve protivrječnosti koje postoje, da je to izuzetno važan i ogroman doprinos suočavanju sa istorijom i sa zločinima. Mislim da je važno da se to odvija pred jednom internacionalnom institucijom i ne samo zbog toga ću, uz sve kritike koje postoje, uvijek biti među onima koji uzimaju Tribunal u zaštitu.

Ovakva vrsta međunarodno-pravne obrade zločina imao je sigurno odjeka i u zemljama bivše Jugoslavije. Iako se to desilo prilično kasno, uz razne protivrječnosti, pokrenuto je pravno suočavanje sa zločinima. Na kraju krajeva čak i u samoj Srbiji je bilo nekoliko procesa koji su okončani izricanjem presuda. Tako je Haški tribunal odista inicirao i pravno suočavanje s prošlošću u zemljama regiona. Problem je što u dijelovima društva, pogotovo u Srbiji i Hrvatskoj još ne postoji svijest o potrebi da se odista sprovedu ti procesi. Tu se djelovanje Haškog tribunala posmatra kao neko miješanje izvana, kao stigmatizacija vlastitog naroda, a ne kao proces koji vodi civilizacijskom efektu.

DW: Čini se da mnogi još uvijek razmišljaju po principu: mi smo žrtve, a svi drugi su počinioci zločina.

To je stav koji je još uvijek raširen, nema empatije prema tuđim žrtvama, niti ima suočavanja s vlastitim zločinima. Ipak, rekao bih i da stvari nisu tako crne. Postoje naznake da se u dijelovima društva stvari mijenjaju. Naprimjer, kada uporedite udžbenike u Hrvatskoj danas sa udžbenicima s početka devedesetih, vidjećete da se stvari sada posmatraju sa mnogo više aspekata. Hrvatska je imala i političara poput Stipe Mesića koji je stalno u javnosti zastupao stav: da, moramo se suočiti sa zločinima koji su počinjeni u naše ime. Postoje i razne prekogranične civilne inicijative u kojima se zajednički podsjeća na žrtve što je doprinos pomirenju. Podsjećam i na susret dvojice predsjednika, Josipovića i Tadića u Vukovaru. To je ambivalentna slika. Ipak, većina stanovništva još uvijek ne vidi potrebu da se sprovede suočavanje sa vlastitom ulogom počinioca zločina.

Kritično suočavanje s vlastitim zločinija jača svako društvo

DW: Na području bivše Jugoslavije se govori i o tome da svako ima svoju istinu, da u školama danas djeca uče na različite načine o tome šta se zbivalo tokom proteklog rata.

Djeca uče o tome, ali tako da svako na to gleda samo iz vlastite perspektive. Mislim da je ustvari bitno da nemamo jednu interpretaciju rata u BiH, jedno gledanje na to šta se zbivalo. Odlučujuće je, ako govorimo konkretno o nastavi istorije u školama, da se djeci jasno predoče razne perspektive. Da srpski učenici gledaju na rat iz perspektive bošnjačkog stanovništva i obrnuto. Da učenici postanu svjesni tih perspektiva, da ih mogu procijeniti, da o njima mogu diskutovati, da se s tim mogu suočiti. Problem u BiH danas je da djeca uče na “monoperspektivan” način i to se mora promijeniti.

DW: U Njemačkoj stvari stoje drugačije. Šta je Njemačka naučila iz svog suočavanja s prošlošću?

Pomalo sam uzdržan da navodim Njemačku kao primjer. Ni u Njemačkoj to nije bilo lako. Ova zemlja je, za početak, bila u potpuno drugačijoj situaciji nakon II svjetskog rata. U doba fašizma su počinjeni nevjerovatni i užasni zločini. Zemlja je 1945. godine bila ne samo vojno pobijeđena i razorena nego je i moralno bila na koljenima. Stoga je pritisak i potreba da se suoči sa zločinima bio mnogo veći.

Ali, i u slučaju Njemačke je to bio vrlo dug proces. Bio je to proces koji je na pravi način krenuo tek tokom 60-tih, 70-tih godina prošlog vijeka i potom je nastavljen. U prvim desetljećima nakon rata nije bilo istinskog suočavanja s prošlošću i s njemačkim zločinima, slično stanju u nekim državama bivše Jugoslavije. Danas su stvari takve da je većina političara i društva svjesna da Njemačka snosi odgovornost za zločine počinjene tokom II svjetskog rata.

Ono što je posebno važno: upravo to priznanje krivice nije razorilo identitet ove države i identitet ovog društva, nego ga je, naprotiv, samo ojačalo. To je ono o čemu bi, na primjeru Njemačke, trebalo da razmisle društva nastala na području bivše Jugoslavije. Kritično suočavanje sa vlastitim zločinima neće naštetiti identitetu nekog društva, nego će ga samo ojačati.

(Dr. Wolfgang Höpken je profesor istorije istočne i jugoistočne Evrope na Univerzitetu u Lajpcigu. Istovremeno je direktor Instituta Georg-Eckes za proučavanje udžbenika u svijetu. Drži predavanja na univerzitetima u Hamburgu, Oldenburgu, Baselu i Braunschweigu. Kao gost-profesor boravio je i na više univerziteta u SAD. Autor je knjige "Suočavanje s prošlošću na području bivše Jugoslavije".)