Što je nekome ropstvo, drugome je raj

Svibanj i lipanj su mjeseci kada je berba šparoga na vrhuncu. Nijemci konzumiraju godišnje 1,2 kilograma tog povrća i tu su na samom svjetskom vrhu. Ali berba je teška i ne postoji stroj koji ju može dobro obavljati: radi se često po čitav dan, pogrbljen na polju, dok prži sunce, ponekad i po kiši.

Nadnica nije osobito visoka - oko šest eura na sat, makar taj posao niti ne može obavljati baš svako. Jer osim izdržljivosti, potrebna je i vještina: berači "na slijepo" u pješčanom humku moraju odrezati šparogu na pravom mjestu. Svako oštećenje uvelike smanjuje iznos koliko poljoprivrednik može dobiti za ubranu šparogu.

Gotovo u pravilu, taj posao u Njemačkoj rade stranci s istoka Europe. A dok se u hrvatskim medijima može čitati da se radnicima iz te zemlje zarada čini premalena za "robovski rad" - kako je naslovljeno u jednom hrvatskom dnevniku, u Njemačkoj ipak svake godine dolazi na tisuća radnika iz Rumunjske, Bugarske, Poljske... Ali i u Poljskoj rastu šparoge. Tko ih tamo bere - i to za satnicu koja rijetko prelazi jedan euro i četrdeset centi?

Jedan od njih je Oleg Strichulski i već godinama dolazi brati šparoge u Poljsku: "Dolazim iz Ukrajine i kod nas nema šparoga. Ali rado ih ubirem. Dolazim već tri godine i nadam se da će i dalje tako biti."

Poljski poljoprivrednik Pawel Witkowski je vrlo zadovoljan radnicima iz Ukrajine koji će brati šparoge na njegovom polju - jer praktično nema nikoga drugog tko bi obavljao taj posao. U njegovom mjestašcu Wolsztynu gotovo da nema mladih jer su gotovo svi otišli - raditi u inozemstvo.

Witkowski priznaje da je svijet poludio: dok on zapošljava Ukrajince, možda upravo neki mladić iz Wolsztyna bere šparoge negdje u Njemačkoj. "Kada bi Poljaci ovdje zarađivali isto koliko i u Njemačkoj, onda nitko od njih ne bi otišao. Kod nas vrijedi pravilo: raditi u Njemačkoj, živjeti u Poljskoj. Ukrajinci su u istoj situaciji. Od ovog novca kojeg zarade u Poljskoj, kako mi govore, mogu u Ukrajini živjeti skoro osam mjeseci."

Jer radna snaga s istoka Europe i u Njemačkoj sada može birati, kome će brati šparoge ili jagode. Ove godine je isteklo ograničenje postavljeno prilikom pristupa "novih" članica Europske unije po kojem su sezonski radnici iz tih zemalja, morali dolaziti u Njemačku organizirano, preko zavoda za zapošljavanje.

Sada mogu promijeniti poslodavca preko noći - i otići onome tko ga bolje plaća ili tamo gdje su uvjeti bolji. To se u načelu odnosi i na radnike iz zemalja-kandidata poput Hrvatske. A dok je Europljanima možda i malo koliko zarađuju, standard u Ukrajini je još mnogo niži.

Luba Krailo je po prirodi vesela osoba: raduje se radu na polju i kada nađe savršenu šparogu, makar joj je već šezdeset godina. Ona je već u mirovini i kao bivša učiteljica dobiva mirovinu od oko - preračunato, šezdeset eura mjesečno. "Od toga ne mogu živjeti. Kada platim struju i telefon, novca više nema. Ali ja želim živjeti. Rad je ovdje dobar. Ja sam doduše gradsko dijete, ali ovaj posao sam brzo naučila."

Zato i ona nema izbora nego dolaziti u Poljsku kao sezonska radnica. Provede tamo oko dva mjeseca i iz tu pomoć se lakše može preživjeti od malene mirovine. Poljski poljoprivrednik ne može bez te pomoći s još daljeg istoka, jer inače ne bi mogao obrati šparoge s oko 32 hektara velikog polja gdje uzgaja povrće.

Najveći apsurd jest što golema većina šparoga kojeg ubere odlazi u izvoz - u Njemačku. Svi priznaju da je svijet poludio, ali tako diktira tržište: na tržnici u Berlinu ili Essenu za šparoge iz Poljske kupci nikad neće toliko platiti kao za šparoge iz Njemačke, zato ih i moraju prodavati - i proizvoditi jeftinije. A kada je i Poljacima premalo koliko mogu zaraditi berući šparoge u Poljskoj, onda se mora naći neko kome će i to biti dovoljno. Tako je ove godine - i malo je nade da će se ubrzo išta promijeniti.

Autorica: Nadine Wojcik (aš)

Odg. ur.: N. Kreizer