'Šešelj je simbol protjerivanja Hrvata, ali krivaca je mnogo više'

Kažu da je omiljena pjesma Vojislava Šešelja ona poznata “Ima jedan kućerak u Sremu“. To očigledno znaju i tvrdi srpski nacionalisti, koji su mu na YouTubeu već poželjeli sretan dolazak upravo uz tu srijemsku pjesmu.

“Kućerak u Sremu”, kakvog li cinizma, omiljena je pjesma jedine osobe koja je ikada procesuirana i za zločine etničkog čišćenja nesrpskog stanovništva Vojvodine, prije svega ovdašnjih Hrvata. Procesuiran ali ne i osuđen, četnički vojvoda Šešelj sada se, teško bolestan, vraća u Srbiju, nakon više od 11 godina provedenih u pritvoru Haškog suda.

"Bacanje bombi, ubijanja, klanja, protjerivanja..."

Mato Groznica, Hrvat iz srijemskog sela Golubinci, kaže za Deutsche Welle da je za njega Šešeljev povratak “u najmanju ruku uznemirujući”.

“Kao da se film opet vraća dvadeset godina unazad. A tada je među Hrvatima u Vojvodini dominirao strah. Više ne znaš čega se bojiš: bojiš se susjeda, bojiš se samoga sebe, bojiš se reći da ti se nešto dogodilo… Bacanje bombi, ubijanja, klanja, protjerivanja, 25 ljudi je izgubilo glavu, a nitko to nije smio prijaviti. Jer kome su mogli prijaviti? Tim prije što je s ove distance potpuno jasno da su ti ljudi 1995. godine, ljudi koji su išli iz Krajine - išli točno na adresu. Manje-više se sada zna tko je bio taj ‘sakupljač adresa' hrvatskih kuća i kome ih je distribuirao. Ti ‘sakupljači' - neki od njih - žive i danas u Golubincima. Ništa to nije bilo slučajno“, veli Groznica, koji je i danas aktivan u hrvatskoj zajednici u Vojvodini.

Ana Lalić, također iz Golubinaca, kaže nam da je u tom selu najstrašnija bila 1995. godina. “Nama su upali jedne noći u kuću. Nanu (baku) su istukli, a moja sestra je uspjela nekako pobjeći. Vikala je i lupala susjedima na vrata da bi se spasila, ali nitko joj nije smio otvoriti. Uspjela se sakriti u dvorište. Prije te noći osvanuo je grafit na kući da je “zauzeta”. Kolone izbjeglica su usmjeravane. Prijetili su da će nas zaklati… U dvorište susjedne kuće su bacili ručnu bombu. Sjećam se pokojne bake koja im je pokušavala objasniti da mi nemamo nikakve veze s Hrvatskom i da smo mi Vojvođani. Jedni smo od rijetkih u tom susjedstvu koji su opstali. Ljudi su se preko noći iseljavali, pod pritiskom i prijetnjama. Grozan jedan period, grozan”, sjeća se Ana Lalić, koja je tada imala nepunih 19 godina, a danas je novinarka u Novom Sadu.

Iz Srijema otišlo više od 30.000 Hrvata

“Šešelju želim dobrodošlicu u Srbiju, tu mu je i mjesto. I nisam nimalo zlurad kad ovo kažem. Mnogi mu se njegovi, nekada najbliži, čini mi se - neće obradovati”, kaže za DW katolički svećenik Marko Kljajić, koji je devedesetih godina prošloga stoljeća bio župnik u Petrovaradinu, a posljednjih desetak godina je u Surčinu, u blizini Beograda. On je autor više knjiga dokumenata o stradanju srijemskih Hrvata, među kojima je i “Kako je umirao moj narod”. Iako podaci nisu potpuni, on procjenjuje da je u razdoblju od 1991. do kraja 1995. godine iz Srijema otišlo više od 30.000 Hrvata.

“Kao Hrvat, jasno se prisjećam onih teških dana iz Miloševićeve ere, kada su Hrvati progonjeni iz Srijema. I bila je riječ o državnom teroru. Svi su mi prozori bili porazbijani, ja do Dejtonskog sporazuma nisam imao prozore na kući u Petrovaradinu. Psovali su mi stalno ‘mater ustašku'. Devedesetih godina živjeli smo stvarnost koju smo preteško proživljavali. Iz tog razdoblja ostala mi je pjesma, koja je izašla iz mojih neprospavanih noći petrovaradinskih:

U tami ponoćnog mira

dok dan negdje iščekuje zoru

čujem pjesmu u toru

izgubljenih slavljenika

bijednog tog pira

na kom zadovoljno

zloduh u orkestru svira”,

recitira nam Marko, koji je objavio i nekoliko zbirki pjesama.

"Država nije imala interesa da procesuira"

“Marija Purić je ubijena u osam sati navečer, dok je gledala televizor, u Golubincima. U Petrovaradinu je ubijena jedna osoba. U Slankamenu nije ubijen nitko ali je silovana jedna žena, i to su uradili zločinci iz Stare Pazove. U Hrtkovcima je ubijen Mijat Štefanac. U Kukujevcima je ubijeno više ljudi, samo u jednoj noći ubijena je tročlana obitelj. Znam jednoga koji je ubijao ljude u Kukujevcima i u Sotu, i koji danas živi u Petrovaradinu. Protiv takvih ljudi se vodio nekakav sudski postupak, ali je onda ‘iza ćoška' pušten. U Moroviću su ubijena dva brata… Uopće, najviše ubojstava je bilo u općini Šid. Strašne su to priče, ali država nije imala interesa da to procesuira”, prisjeća se sa tugom na licu Marko Kljajić.

Đorđe Subotić, jedini vojvođanski političar koji redovito, svake godine, za 6. svibnja piše priopćenja u kojima se prisjeća progona Hrvata iz Hrtkovaca 1992. godine i zahtijeva odgovornost za zločine, kaže da mu je žao što Šešelj nije osuđen, jer bi jedino to bila prava satisfakcija za sve žrtve. “Mislim da ti ljudi, preostali Hrvati u Srijemu, neće biti spokojni, jer se sjećaju što je sve tu bilo, naročito u Srijemu, gdje su ‘operirali' Šešelj i njegovi radikali. Ne mogu nikada zaboraviti prijetnje: ‘Ustašo, seli se ili biraj dijete koje ti je draže'. To je bio pakao na zemlji tih dana”, priča Subotić za Deutsche Welle.

Predsjednica Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji Sonja Biserko kaže da je Šešelj simbol ratne politike, jer on je bio “na terenu”. “Bio je ‘čistač' Hrvatske, Bosne i Hercegovine, i najgori simbol tog rata, i onoga što je Srbija u to vrijeme predstavljala u regiji i u svijetu. Šešelj se vraća i to je neka vrsta relativizacije odgovornosti Srbije za ratove. Naravno, on će smetati Vučiću i Nikoliću, ali ne mislim da će mnogo toga promijeniti. Međutim, on kao simbol je pobijedio, jer je sva ta ratna politika iz devedesetih godina u međuvremenu normalizirana”, ocjenjuje Sonja Biserko za DW.

"Budućnosti za nas Hrvate u ovoj zemlji nema"

Mato Groznica kaže da ne želi ni na koji način umanjiti Šešeljevu ulogu u progonu Hrvata iz Srijema, ali ocjenjuje da nije u njemu ključni problem. “Meni je mnogo veći problem što ispada da je samo Šešelj kriv, a veliki broj ljudi pod sjenkom anonimnosti nastavlja i dalje normalno živjeti i biti i dalje ‘komšija' i ‘dobri susjed'. Sa Šešeljom barem znamo na čemu smo, a ono što se ignorira je krivica drugih. Uključujući i osobe koje su na samom političkom vrhu Srbije, a koje se nikada nisu pokajale za ludilo u kojem su vrlo aktivno sudjelovale. Meni je mnogo veći problem što takvi ljudi vode ovu državu, a ne to što se Šešelj vraća. On je barem ostao dosljedan vlastitoj monstruoznosti”, smatra Groznica.

S njim se slaže i Ana Lalić, koja kaže da je Šešelj bio samo eksponent Miloševićeve politike, odnosno samo jedan od mnogih, a slično razmišlja i svećenik Marko Kljajić.

“U tom poslu progona Hrvata posebice zdušno se Miloševiću stavio na uslugu Vojislav Šešelj sa svojim radikalima. Milošević ga je trebao za svoje prljave rabote. Šešelja, međutim, ne bih stavio na prvo mjesto niti bih ga optužio kao glavnog krivca. On je bio samo palica ili instrument u političkoj ruci glavnoga šefa i njegove policije, sudstva, medija, a osobito televizije. Nakon ratnoga protjerivanja Hrvata iz Srijema, taj se proces i danas nastavlja. I rekao bih da i nakon ovih dvadesetak godina: i poslije Miloševića - Milošević, i poslije Šešelja - Šešelj. Jer što su u vrijeme Miloševića bili Ivica Dačić i Aleksandar Vučić a što su danas, dvadesetak godina kasnije, u srbijanskoj politici? Budućnosti za nas Hrvate u ovo zemlji nema. Ima sadašnjosti a ona nije ružičasta, a ono što nas je ostalo, živimo, jer ne želimo umrijeti prije smrti”, završava sjetno Marko Kljajić svoje sjećanje na devedesete godine u Srijemu, u Vojvodini, u Srbiji.