Virtualnim putovanjem protiv demencije
20. rujna 2018
"Hopla." Truus Ooms se zavaljuje u crno kožno sjedalo autobusa. "Eto ga, ja sam se smjestila." Desno do nje sjeda njezina prijateljica Annie Arendsen i popravlja si frizuru - sjedu kosu s mini-valom. Svoje rolatore "parkiraju" sa strane. Čim su sjele, ove dvije starije dame počinju razgovarati o onome što vide kroz prozor. "Ne poznajem ovu ulicu", kaže 83-godišnja Annie. "Ah da, sad znam, tamo na uglu je jedan kafić."
Ono što one vide je video snimka. A autobus u kojemu sjede je samo model, imitacija pravog autobusa. On stoji u predvorju Doma za njegu starijih i nemoćnih osoba "Sensire Den ooiman" u nizozemskom mjestu Doetinchemu blizu Arnhema. Tu žive Annie i Truus, obje u demenciji.
Predvorje kao seoski trg
U Nizozemskoj trenutno živi oko 260.000 ljudi koji pate od demencije. Veliki dio njih je u kućnoj njezi. U domovima žive samo oni kod kojih je bolest već daleko uznapredovala. U "Sensire Den ooimanu" u Doetinchemu postoji jedan poseban stambeni trakt za dementne. Pod predvorja tamo nije pokriven linoleumom, već kamenim pločama. Stare ulične svjetiljke i klupe podsjećaju na seoski trg. Lijevo od ulaznih vrata već više od godinu dana stoji jedan model autobusa s postajom.
Ideju o takozvanom "autobusu snova" je imala Tina Lindenhovius koja je osmislila unutarnje uređenje autobusa: stara sjedala, veliki volan, mrežu za prtljagu, i koja se pobrinula za video-materijal. Ona volontira u domu, iz jednog osobnog razloga: njezina baka ovdje živi već četiri i pol godine.
Tina kaže da je dobro s ovim autobusom što nije previše uzbudljiv, ali je ipak dovoljno uzbudljiv da bi donio neku promjenu u život seniora. Njezina se baka, na primjer, boji izlaziti van. Ali teško je i s njom voditi normalan razgovor. Autobus je, pak, potiče na razgovor i vraća joj neka sjećanja. A i za posjetitelje je, kaže, atrakcija. "Moja djeca sada puno radije dolaze ovamo i uvijek se svađaju tko će sjediti na mjestu vozača", priča kroz smijeh.
Ovoga poslijepodneva na tom mjestu sjedi Rudi ten Brink. 63-godišnjak s malom kovrčom na zatiljku živi više od tri godine u domu. Njegovi refleksi u vožnji, unatoč demenciji, još su dobri: ako autobus u videu skreće ulijevo, i on propisno pali žmigavac i okreće volan ulijevo.
"Već smo više puta doživjeli da ljudi koji više uopće ne govore u autobusu odjednom živnu", kaže Tina Lindenhovius. Neki, dodaje, znaju lunjati naokolo, pogotovo noću, a video ih smiruje. Jedna stanovnica doma se jako boji posjeta frizeru, zato frizerka dolazi u autobus i tamo joj, bez problema, šiša kosu.
Mnogi štićenici doma su proveli cijeli život u Doetinchemu i s ulicama koje se pokazuju u videu povezuju određena sjećanja ili osobe. Tako i Truus: "Ovdje s lijeve strane je živjela moja baka", priča nam ta 86-godišnjakinja.
Pravo putovanje - bolja opcija
Martina Roes iz Njemačkog centra za neurodegenerativne bolesti (DZNE) istražuje njegu i brigu o ljudima s demencijom. Ona naglašava da je važno obraćati pozornost na individualne potrebe pacijenata. "Ova vožnja autobusom je, na primjer, za određenu skupinu ljudi s demencijom vrlo učinkovita, dakle, za one koji se još sjećaju ili kod kojih autobus vraća određena sjećanja. Ali vjerojatno ne za one koji pate od najtežeg oblika demencije."
Swen Staack vodi Stručni centar za demenciju u Schleswig-Holsteinu i član je uprave Njemačkog društva za Alzheimerovu bolest. On ne misli da je "autobus snova" potpuno beskoristan - pogotovo ne za one kojima dobro čini - ali smatra da je pravo putovanje pravim autobusom bolja alternativa.
"Autobus snova" je samo dio šireg koncepta doma u Doetinchemu. Zamišljeno je da se u njemu ljudi osjećaju kao kod kuće. Tako, na primjer, ne postoji jedna centralna blagovaonica, već stanovnici doma jedu u grupama od osam osoba u svojim malim kuhinjama. Trakt je podijeljen na odjeljke koji nose imena ulica. Na hodnicima stoje rustikalne komode i sobne biljke. U dvorištu je poligon za mini-golf i vrt s povrćem u kojemu seniori, ako im to zdravlje dozvoljava, mogu raditi. Na livadi pored doma se drži nekoliko srna i ovaca.
Svi ti elementi spadaju u takozvanu "terapiju u miljeu". Ona obuhvaća razne terapijske podražaje poput vanjskih čimbenika kao što su prostorno uređenje i unutarnjih faktora koji su povezani s biografijom dementnih osoba.
Jedinstvena strategija
Unutarnje uređenje domova pritom igra vrlo važnu ulogu, objašnjava Marina Roes iz DZNE-a. Jedan nizozemski Startup pravi posebna ulazna vrata koja izgledaju kao vrata kuće ili stana u kojima su dementne osobe prije živjele. Jedna druga firma prozvodi posebne igračke za dementne.
U jednom domu u Haarlemu postoji prostorija koja je uređena kao plaža - s foto-tapetama, audio-snimkama mora i košarama za sjedenje.
Poseban primjer tretmana ljudi s demencijom je selo Hogewey blizu Amsterdama. Tamo je za dementne osobe napravljeno čitavo jedno selo s trgovinom, kazalištem i drugim sadržajima.
Za razliku od Njemačke, Nizozemska od 2005. ima jedinstveni nacionalni program za demenciju. Nizozemska ima i više od 20 godina dugu tradiciju istraživanja demencije i kvalitete života ljudi koji pate od nje, napominje Martina Roes iz DZNE-a.
U domu u Doetinchenu je virtualni autobus u međuvremenu stigao do svog virtualnog cilja. "E pa, bio je to baš lijep izlet", kaže Truus šaljivo. Dvije prijateljice ostaju još malo sjediti, piju kavu i jedu kekse. Truus njihove šalice odlaže na pod. Baš praktično da se ovaj autobus ne drmucka.