Slike koje vraćaju sjećanja i osjećaje

„Malo glasnije, ne razumijem niti jednu riječ!“, kaže jedna starija dama. „Idemo dalje!“, traži gospođa koja sjedi pored nje u kolicima za invalide. Jaqueline Hoffmann-Neira, pedagogica, osjeća se nesigurnom. Ovo je prvi puta da kroz muzej, Galeriju slika u Berlinu, put vodi grupu pacijenata oboljelih od demencije. Odabrala je temu majčinske ljubavi: Madonna s djetetom, motivi nastali u radionicama starih majstora poput Botticellija i Rafaela. Kako kaže, riječ je o doista fundamentalnom motivu, osjećajima koje svatko dobro poznaje. I doista, sudeći prema reakcijama, slika prizora majke s djetetom u svakome budi sjećanja. Na pitanje, je li znaju tko je dijete na slici, u prvom trenutku u prostoriji vlada muk. Jaqueline Hoffmann –Neira, pomaže i kaže:”Isus”. “Naravno, tko bi drugi bio!”, odgovara spremno i gotovo uvrijeđeno jedan postariji gospodin u elegantnom odijelu.

Motivi majčinske ljubavi

Berlinska Galerija slika se, nakon što su to već učinili mnogi drugi muzeji i galerije, također upustila u eksperiment vođenja organiziranih grupa oboljelih od demencije kroz svoju kuću. Da umjetnost pozitivno djeluje na ove pacijente, zapravo već odavno nije nikakva tajna. No, do sada je vladalo mišljenje kako prvenstveno glazba budi osjećaje i vraća sjećanje. Međutim, u međuvremenu je poznato da su i slike (prije svega one koje prikazuju razne aspekte ljubavi ali i pejzaže) dio kolektivnog i osobnog sjećanja. Samim time, projekti poput ovog u berlinskoj Galeriji, pružaju oboljelima od demencije mogućnost ne samo povrata određenih sjećanja već i ponovnog sudjelovanja u kulturnom životu.

Osjećaji, sjećanja, radost

“Ne mogu više sjediti!”, uzvikuje odjednom dama u invalidskim kolicima. Njezina pratiteljica joj pomaže da se uspravi. Istodobno, jedan muškarac javlja da mora hitno na WC. Jaqueline Hoffmann-Neira, na sve to reagira vrlo opušteno. “Sa svime time moramo računati. Ipak je obilazak naporan; nove prostorije, vožnja do Galerije…za ove pacijente sve to nije baš uvijek jednostavno”, kaže ona i uvodi pauzu od nekoliko minuta. Malo kasnije, grupa je opet na okupu i prati je u prostoriju u kojoj se nalazi Caravaggiovo platno “Amor”. Budući da je riječ o nagom muškom liku, mnogi u grupi se smijulje – iako je zapravo riječ o majčinskoj ljubavi.

No, osim samog promatranja slika, ova Galerija nudi i rad u malim radionicama u kojima ovi pacijenti uz raznovrsne tehnike mogu sami izraditi svoje vlastite slike – najčešće pejzaža. Naravno, kako kažu u Galeriji, samo oni koji to žele. Slikanje nije za svakog. Ima i onih kojima to pada teško i koji u tome ne vide niti najmanje zadovoljstvo. Jedna od njih je Marlies Werg (92). Iako su joj se slike koje je vidjela svidjele, sama slikati ne želi. Kaže kako sada želi kući, iako ni sama ne zna gdje je to točno - njezin dom.