Utemeljitelj "najveće novinske kuće Europe" - genij ili egoman?
2. svibnja 2012
Šezdesetosmaši su ga obožavali mrziti. Kad je u travnju 1968. u Berlinu smrtno ranjen karizmatični vođa studentskog pokreta u Njemačkoj Rudi Dutschke, te su se večeri oko centrale izdavačke kuće Springer okupili demonstranti uzvikujući "Springer, ubojica!", te pokušali spriječiti distribuciju popularnih novina Bild. Oni su bili uvjereni da su izdavač Axel Springer (1912-1985) i njegovi urednici ti koji su doveli do smrti popularnog studentskog vođe. Jer naslovima poput "Zaustavite teror mladih crvenih" novine Bild su huškale protiv studentskog pokreta.
Axel Springer rođen je 2. svibnja 1912. kao sin jednog manjeg izdavača. On je u roku od samo nekoliko godina nakon Drugog svjetskog rata izgradio najveću izdavačku kuću Njemačke. Šezdestih je godina prošlog stoljeća svojim izdanjima pokrivao 70 posto novinskog tržišta u zapadnom Berlinu. Moć mu nisu željeli oduzeti samo studenti i ljevica, već su intervenirali i njegovi kolege izdavači. I to kod Njemačke vlade. Tražili su da posebno povjerenstvo ispita u kolikoj su mjeri na novinskom tržištu zastupljeni razni izdavači.
Dobre veze
Zahvaljujući svojoj spretnosti i dobrim vezama s britanskim časnicima zaduženim za medije koji su poslije Drugog svjetskog rata dijelili dozvole za izdavanje novina u Njemačkoj, Axel Springer je izgradio svoje carstvo. Prvi mu je uspjeh bio časopis "Hörzu" (Slušaj) koji je na svojim stranicama objavljivao TV i radio-program. Ove su novine brzo narasle, pa je njihova tiraža s 250.000 primjeraka u 1947, do 1959. porasla na tri milijuna primjeraka. To je Springeru donijelo kapital kojeg je trebao za svoje daljnje projekte.
1948. je pokrenuo "Hamburger Abendblatt". Bile su to lokalne novine novog tipa. Morale su biti popularne i u prvi plan ponovno staviti ljude i njihove probleme. Reklamirale su se sloganom: "Budite fini jedni prema drugima".
I tabloid "Bild" je kad je utemeljen 1952. bio novina novog kova u Njemačkoj. Izdavač je u Londonu proučavao tamošnje tabloide i zamijetio koliko je tu važan "ljudski čimbenik". Zamislio si je Bild kao "neozbiljne, nekonvencionalne novine", a prvog je glavnog urednika upozorio: "Ne bismo trebali kultivirati političke naslove".
Promjena kursa
No to se ubrzo promijenilo. Već 1957. je Springer koristio svoja izdanja, među koja se u međuvremenu ubrajo i "Die Welt" za publicističku kampanju protiv koncentracije atomskog oružja u Zapadnoj Njemačkoj. Springer, koji je tada vjerovao da će ujedinjenje dviju njemačkih država ubrzo uslijediti, smatrao je da NATO-vi planovi ovu mogućnost dovode u opasnost. U čvrstoj vjeri u ponovno njemačko ujedinjenje te u stratešku važnost Berlina, on je sjedište svoje izdavačke kuće izgradio u podijeljenom Berlinu, u blizni Zida koji je grad dijelio na Istočni i Zapadni.
On je sa svojim planovima o ujedinjenju 1958. htio izvijestiti i samog tadašnjeg sovjetskog vođu Nikitu Hruščova, pa je sa sovjim naivnim planovima otputovao u Moskvu. Bez uspjeha naravno. Kad se vratio u Njemačku, dočekali su ga s podsmjehom. Ovo poniženje mnogi smatraju presudnim trenutkom u kojem je Springer zauzeo izrazito antisovjetsko stajalište a koje su njegova izdanja od tada konzekvento zastupala.
Ljubav prema Izraelu
U Izraelu je Alex Springer šezedestih godina pronašao svoju drugu domovinu. Od 1967. svi su urednici koji su radili u njegovim novinama morali potpisati izjavu da se zalažu za pomirenje između Židova i Nijemaca te da podržavaju pravo na život izrealskog naroda.
S godinama je Springer postajao sve religiozniji. Budući da mu je smetalo očijukanje evangeličke crkve u Berlinu s ljevicom, potporanj je našao kod konzervativnih starih Luterana.
Slika koju o Springeru prikazuju njegovi biografi, prijatelji ili protivnici je vrlo proturječna. Jedni ga vide kao egomana, drugi kao filantropa i vizionara njemačkog ujedinjenja. Kritizirani su bili i njegovi brojni brakovi i ljubavne veze. No čak mu i kritičari moraju priznati da je bio sposoban utemeljitelj novina koji je sigurnim osjećajem za ukus masa izgradio jednu od najvećih izdavačkih kuća Europe.
Svog talenta je očito rano postao svjestan. Prema jendoj anegdoti, još pred kraj Drugog svjetskog rata, kad su mu bile 32 godine, on je svojim roditeljima najavio: "Uskoro će u Njemačkoj opet vladati sloboda govora. A ja ću tada izgraditi najveću novinsku kuću u Europi". Njegov otac je bio sumnjičav: "Mislim da je mali poludio", kazao je on svojoj ženi, koja je odgovorila: "Kod njega se nikad točno ne zna".
Autor: Snježana Kobešćak (epd/dpa)
Odg.ured: Željka Telišman