Uklanjanje desetljetnog smrtonosnog tereta

Nalazimo se na kurdskom području na sjeveroistoku Iraka, u Shamiranu. Pet je kilometara do iranske granice. Područje je brežuljkasto, stjenovito. Samo ponegdje ima bujnog raslinja. Salam Mohamed, kao i ostali muškarci koji rade na razminiravanju jedne padine, na sebi imaju zaštitnu odjeću, kacigu sa štitnikom za lice, prslukom, specijalnim cipelama. Šarene vrpce označavaju put kojim se smije kretati, druge označavaju područja koja još nisu razminirana. „Za vrijeme Zaljevskog rata 1980. do 1988. iranske trupe su htjele zauzeti ovo područje iznad brane Darbandikhan. U slučaju njezinog uništavanja, Bagdad bi bio poplavljen. Ovdje su vođene žestoke borbe.“

Salam Mohamed radi za međunarodnu organizaciju MAG. Ta humanitarna organizacija već više od 20 godina pomaže u uklanjanju mina diljem svijeta. Od 1992. je u Iraku u kojem je osobito minirano područje uz granicu s Iranom, pripovijeda Mohamed: „Nema planova iračke vojske o postavljanju minskih polja. Stanovnici sela i lokalni stručnjaci pokušali su sami uništiti neke mine, ali prilično loše.“

Temperatura i preko 50 °C

Najprije je iračka vojska postavila mine kako bi spriječila prodor iranskih trupa. Nakon kraja rata iračka je vojska, na pritisak Amerikanaca, morala napustiti sjever zemlje. Ostale su mine. Minska polja za koja se znalo obilježena su ogradama i bodljikavom žicom. Ali, to se kralo i prodavalo na crnom tržištu. Uza sve probleme i vremenske prilike su otežale situaciju. Usljed kiše mine se često pomaknu i nalažene su daleko od mjesta na koja su postavljane.

Na sjeveroistoku Iraka temperatura se ljeti penje i preko 50 stupnjeva Celziusa. Ali, razminiravanje se nastavlja, čak i za vrijeme ramazana. Nakon 45 minuta rada slijedi 15 minuta odmora. Potrebna je potpuna koncentracija. Ekipa za razminiravanje dosad nije imala žrtava, ali dvoje seljana je ozlijeđeno. Od mina su uginule i brojne njihove životinje, ovce i koze.

Objašnjavanje opasnosti i u džamiji

Pronađene mine, „zvončiće“ iz kazetnih bomba i streljivo transportira se, ako je to moguće, do mjesta za uništavanje. Ali, to nije uvijek moguće, priča Mohamed. „Što ne možemo transportirati, to aktiviramo na licu mjesta.“

Kako bi se umanjilo opasnost za stanovnike obližnjih sela, osobito djecu, paralelno se informira ljude o opasnostima. Pritom se koristi i molitva u džamiji: „Prilikom molitve petkom hodže informiraju stanovništvo o opasnosti od mina. Za školsku djecu postoji poseban obrazovni program. Tako dospijevamo do većine stanovništva i nadamo se da ćemo moći spasiti još više života i pomoći ljudima da sigurno žive.“

Samo ove godine je ovdje u Shamiranu pronađeno oko 600 mina. Područje veličine 25 nogometnih igrališta ponovo se može koristiti. Njemačka pomaže razminiravanje, kaže njemački generalni konzul u iračkom Kurdistanu Stefan Bantle. „Savezna vlada je zainteresirana da se Irak i osobito područje Kurdistana može ekonomski i socijalno razvijati i da se izbjeglice koje je protjerao Sadam Husein mogu vratiti u svoja sela.“

Ne rade samo zbog novca

Na razminiranom području bi uskoro trebao biti podignut repetitor za mobilne telefone, jer na ovom području još nema telefonske mreže. Osim toga nakon razminiravanja ponovno će biti otvorena cesta koja povezuje 80 sela. A uskoro bi tu trebao biti otvoren i granični prijelaz s Iranom.

Kurdski stručnjaci za razminiravanje poput Salama Mohameda često se do svoga radnog mjesta voze i po dva sata, iako posao nije osobito dobro plaćen. „Ljudi vole taj posao, jer pomažu svojim selima. Kad sam ja s time počeo, namjeravao sam to raditi tri mjeseca. Jedan strani savjetnik mi je prognozirao: kad čuješ prvu eksploziju, postat ćeš ovisan. I stvarno ovo radim već godinama. Mi spašavamo ljudske živote i dajemo novu nadu. Kad očistimo neko minsko polje, svatko od nas je ponosan“, kaže Mohamed.

Autor: Ulrich Leidholdt / Anto Janković

Odg. urednik: A. Šubić