U Mjanmaru nema budućnosti za protjerane Rohingye

Vojska je 2017. na sjeverozapadu zemlje, u saveznoj državi Rakhine uz granicu s Bangladešom, protiv muslimanske etničke manjine Rohingya pokrenula „akciju čišćenja“. Ubijani su civili, silovane žene i djevojke, spaljena cijela sela. Oko 700.000 pripadnika manjine Rohingya pobjeglo je preko rijeke Naf u susjedni Bangladeš, gdje i danas žive u izbjegličkim kampovima.

Vojska Mjanmara pravdala je svoje akcije napadima ARSA-e, militantnog pokreta otpora, koji okuplja pripadnike Rohingya. Ta grupa je nekoliko dana prije vojne akcije napala nekoliko policijskih postaja. Ujedinjeni narodi i međunarodne organizacije za zaštitu ljudskih prava kritizirali su državnu vojnu akciju kao nerazmjernu. Čule su se optužbe za zločine protiv čovječnosti i genocid. Pred Međunarodnim sudom u Hagu u toku je proces protiv Mjanmara zbog kršenja Konvencije o prevenciji i kažnjavanju genocida.

Duga povijest diskriminacije

Etnička skupina Rohingya u Mjanmaru nije priznata kao manjina. Desetljećima je izložena diskriminaciji. Zbog toga mnogi od njih čak nemaju ni državljanstvo, zdravstvenu zaštitu, slobodu kretanja i ne smiju slati djecu u školu. U Bangladešu ih živi više od milijun, a u drugim zemljama od 300.000 do 400.000.

Oko 400.000 pripadnika te etničke grupe još uvijek žive u Mjanmaru, najveći broj u izbjegličkim kampovima nadomak pokrajinskog glavnog grada Sittwea. U tom gradu je prije protjerivanja živio najveći broj pripadnika ove manjine. No u saveznoj državi Rakhine većina stanovnika su arakanski budisti koji su desetljećima u sukobu sa saveznim vlastima i vojskom.

Za mnoge ljude u Mjanmaru pripadnici etničke grupe Rohingya su ilegalni doseljenici iz Bangladeša. Pritom većina njih generacijama živi u Mjanmaru. Često se čuje i optužba da oni kao muslimani dobivaju previše djece, uzimaju za žene pripadnice budističke vjere i tako ugrožavaju budizam u Mjanmaru. No budizam je u toj zemlji čvrsto ukorijenjen jer je više od 87 posto stanovnika te vjere.

Teoriju o zavjeri protiv budizma ponavljali su utjecajni budistički monasi u propovijedima i na društvenim mrežama, naročito prije 2017. Istraživanja su pokazala da je huškačka kampanja urodila plodom, hraneći desetljetne predrasude i diskriminatorski odnos.

Novi pogled na pripadnike etnije Rohingya

Međutim, poslije vojnog puča u veljači 2021., kada je hunta poslala u zatvor popularnu političarku Aung San Suu Kyi i silom ugušila prosvjede stanovništva, počeo se mijenjati stav prema etniji Rohingya. Budući da je i većinsko, budističko stanovništvo postalo žrtva „čišćenja“, nastao je izvjesni oblik solidarnosti.

Pogotovo mladi aktivisti takozvane „generacije Z" koji pružaju otpor vojnoj hunti, ali su djelomično raskrstili i s politikom Nacionalne lige za demokraciju (NLD) na čijem je čelu Aung San Suu Kyi, zahtijevaju „pravdu za Rohingye", što god to konkretno značilo.

Vlada formirana nakon puča kao Vlada nacionalnog jedinstva (NUG) oglasila se u vezi s pitanjem odnosa prema manjini Rohingya u lipnju 2021., a taj stav potvrdila je i u ožujku ove godine: „Politika se obvezuje na siguran, dobrovoljan, dostojanstven i trajan povratak izbjeglica iz redova Rohingya kao i interno prognanih, te na sveobuhvatne pravne i političke reforme za unapređivanje ljudskih prava, ravnopravnosti i jednakosti šansi kao i pravednosti i rehabilitacije." Predstavnik Rohingya Aung Kyaw Moe je postavljen za savjetnika u Ministarstvu za ljudska prava.

Solidarnost ili računica?

Teško je reći radi li se o dubinskoj promjeni politike prema etniji Rohingya, budući da sadašnja vlada nema stvarnu vlast nigdje u zemlji. Tako se njeni stavovi mogu samo shvatiti kao izjave o namjerama.

Oporba okupljena oko te vlade vidi prioritetni zadatak u borbi protiv vojne hunte. Oporba se nada podršci Zapada koji je do sada suzdržan i ograničava se na humanitarnu pomoć. Tako je i novootkrivena solidarnost s etničkom grupom Rohingya rezultat vlastitih interesa. Budući da položaj ugrožene manjine ima veliki značaj za američke i europske vlasti, novi stav oporbene vlade je faktički izlaženje u susret njihovim željama.

Dobar dio te vlade čine političari iz stranke uhićene Aung San Suu Kyi. A ona je 2019. kao državna dužnosnica u Hagu branila svoju zemlju od optužbi za genocid. Time je zaštitila i vojsku, pa je mnogi njeni pripadnici podržavaju. Ako je njen stav bio pogrešan to može značiti ili da je napravila veliku grešku ili ju je vojska instrumentalizirala. I jedno i drugo je za mnoge pristaše Suu Kyi neprihvatljivo, jer je ona za njih nešto kao svetica. To može dovesti čak i do toga da njene pristaše odbace politiku oporbene vlade zbog novog stava prema etničkoj grupi Rohingya.

U Mjanmaru ne postoje vjerodostojna istraživanja javnog mnijenja, pa se ne može sa sigurnošću reći je li stanovništvo u godinu i pol od vojnog udara prevladalo desetljećima njegovane predrasude i podršku politici diskriminacije prema ovoj manjini.

Repatrijacija je trenutno nemoguća

Bez obzira kakav je stav većine, jasno je da u ovom trenutku povratak izbjeglica iz Bangladeša u Mjanmar nije moguć. Povjerenica UN-a za izbjeglice Michelle Bachelet je prilikom posjeta Bangladešu početkom ovog mjeseca tek jednom poprilično suzdržano spomenula repatrijaciju: „Repatrijacija mora uvijek uslijediti na dobrovoljnoj osnovi i dostojanstveno i smije se pokrenuti samo ako u Mjanmaru vladaju sigurni i održivi uvjeti."

Aung Kway Moe je za DW izjavio da se situacija u pokrajini Rakhine nije popravila: „Uvjeti su skoro isti kao 2017." Poznavatelj prilika u Mjanmaru, tajlandski sociolog Tony Waters je rekao: „Neće biti skorog povratka izbjeglica u Rakhine. To je jasno svakome tko prati zbivanja u Mjanmaru."

Mjanmar je u građanskom ratu, gospodarstvo je na koljenima. Nedostaje svega. Pripadnici etničke skupine Rohingya ne mogu ništa očekivati. Osim toga, između budističkih arakanskih pobunjenika i vojske trenutačno vlada krhko primirje. Ako se ono okonča, pripadnici Rohingya će, kao i mnogo puta u povijesti, biti između dvije vatre.

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu