TTIP – ne po svaku cijenu
Ideja zapravo nije loša: Sjedinjene Američke Države (320 milijuna stanovnika) dogovaraju se s Europskom unijom (510 milijuna stanovnika) o zajedničkim standardima u trgovini. Kancelarka je s pravom više puta naglasila: u multipolarnom svijetu, u kojem Azija, a posebno Kina i Južna Amerika, postaju sve važnije, ne može škoditi ako se takozvani stari svijet što je više moguće ujedini. Od samog početka je jasno iznesena ideja da bi TTIP trebao djelovati i izvan SAD-a i EU-a: u smislu vrijednosti kao što su liberalizam i demokracija – ukoliko je to moguće za cijeli svijet, koji se jedva uspijeva dogovoriti o pravilima u Svjetskoj trgovinskoj organizaciji.
Stvarno bolja pravila za sve?
Ali, je li to tako s TTIP-om? Donosi li on jasnija i bolja pravila za sve? To baš i ne djeluje tako. Europa ima visoke standarde, na primjer za kemijske proizvode. Hrana nije genetski modificirana. SAD želi lakše izvoziti, a to su uglavnom u poljoprivrednom sektoru genetski modificirani proizvodi. Domaće tržište je za američke poljoprivrednike odavno premaleno. SAD nudi otvaranje tržišta automobila za moćne europske proizvođače, posebno za njemačke.
Za to se odavno čulo, mnogo prije nego što je Greenpeace objavio detalje. Ali, rijetko se nešto čulo od samih pregovarača – i nikad crno na bijelo. Zašto? Zašto tolika tajnovitost? Sporazum takvog obujma je ili transparentan u svom nastajanju ili od početka pothranjuje sumnje da stvara pravila koja idu u prilog velikih multinacionalnih korporacija. Ta šteta je već učinjena i dokumenti Greenpeacea su sve to potvrdila pokazujući da SAD inzistira na privatnim, arbitražnim sudovima pred kojim korporacije mogu tužiti države. Teško da je to skladu s europskim smislom za pravdu.
Čvrsto pridržavanje europskih načela?
Zato je malo koristi od toga kada njemačka vlada, prije svih ministar poljoprivrede Christian Schmidt (CSU), tvrdi da ostaje vjerna europskim načelima i da će spriječiti uvoz genetski modificirane ili hormonski tretirane hrane. Jer, sasvim je jasno da su upravo to glavne teme za SAD.
Značajan dio razloga zbog kojih se ljudima u Njemačkoj, ali i drugdje u Europi, zgadila politika, ima veze s osjećajem da ona više nije u stanju suprotstaviti se sve većim zahtjevima velikih korporacija, da im ispunjava želje i pritom zaobilazi parlament i javnost. TTIP nije gotov i vjerojatno je negdje na pola puta, ali sada konačno mora biti transparentnosti. Europa ne smije izdati svoje standarde. Ako na kraju TTIP zbog toga propadne – onda je to valjda tako moralo biti.