Trijaža: koga će se liječiti, a koga ne?

"Ovime dajem ministru zdravstva Jens Spahnu i na pismeno da u slučaju da mi prijeti invazivna respiracija neću tražiti niti jedan od njegovih kreveta", piše spisatelj i veteran studentskog pokreta iz 1968. Peter Schneider u listu Der Tagesspiegel. I dodaje: jedino ako je u Njemačkoj smrtnost kod oboljelih na intenzivnoj njezi niža nego u američkoj saveznoj državi New York.

Schneider se zapravo ne mora bojati: guverner države New York Andrew Cuomo je nedavno priopćio da polovica svih oboljelih od tog virusa na intenzivnoj njezi preživi, u Njemačkoj je po informacijama infektološkog Instituta Robert Koch to čak 70%. A i postelja još ima dovoljno: 24. travnja je u njemačkim bolnicama bilo spremno oko 30.000 kreveta na odjelima intenzivne njege i trenutno je trećina njih prazna. U Njemačkoj su kapaciteti toliki da je prihvaćeno i tristotinjak oboljelih iz drugih članica Europske unije kako bi se pomoglo zdravstvenoj skrbi tih država.

No već u Italiji se spominjao zloglasni postupak "Triage" – na francuskom: "odabir", kada treba odlučiti koga treba liječiti kad nema dovoljno kapaciteta. Izvorno termin trijaža potječe iz vojne medicine kada se odlučuje kojeg ranjenika treba prvo zbrinuti, ali je to nužno i kod velikih katastrofa i udesa s mnogo žrtava.

No ova pandemija je i liječnike u Italiji, Španjolskoj, Francuskoj i nekim drugim zemljama dovela u nemoguću dilemu: koga od mnogih bolesnih staviti na respirator? To je odluka o životu i smrti.

Treba nam zakon koji bi bio u skladu s Ustavom!

Čulo se da su kriteriji i "opće zdravstveno stanje" i očekivana životna dob. Znači li to da su starci osuđeni na smrt samo zato jer imaju toliko godina? U jednom potresnom videu jedan britanski paraplegičar podsjeća svoje sugrađane kako su i takvi poput njega "ljudska bića".

To je potaklo i parlamentarnu zastupnicu stranke Zeleni Corinnu Rüffer da u Bundestagu postavi pitanje može li se prihvatiti načelo po kojem mnogi invalidi i osobe s nedostacima onda "nemaju šansu" za terapiju kojom bi ih se održalo na životu. Kakva je to odluka kojom se pacijenti svrstavaju na "ljestvicu nemoćnih"? To znači da bi prednost uvijek imao netko inače zdrav, a ne invalid kojem je i bez korone potrebna pomoć drugih. A to je jasno kršenje načela zaštite ljudskog dostojanstva. Zato je njemačka parlamentarka uvjerena kako se tu moraju postaviti jasna pravila: "Sad je zadaća parlamenta stvoriti zakonske okvire koji bi bili suglasni i s odredbama Ustava."

Uwe Janssens, primarijus Klinike za unutarnje bolesti i internističku intenzivnu medicinu bolnice St. Antonius u Eschweileru, kaže kako u Njemačkoj doduše nema takve nužde da bi se odlučivalo koga će se spašavati, ali i da liječnici uvijek moraju donositi teške odluke. "Kad više ne morate donositi odluku onda to znači da su svi mrtvi", kaže.

U Njemačkoj postoji samo jedan kriterij

No on je i predsjednik njemačke Udruge za intenzivnu i hitnu medicinu (DIVI), interdisciplinarne skupine medicinara koja je 23. travnja objavila novu i prerađenu verziju smjernica liječnicima u slučaju takvog "odabira". Tu postoji još samo jedan i najvažniji kriterij: izgled za ozdravljenje. To je logično i tako je i u ratu: liječnik se neće mnogo baviti nekim tko ima samo ogrebotinu, ali i onome tko je samo nekim čudom još živ će tek pokušati ublažiti posljednje trenutke. Najveća pažnja se posvećuje ranjenicima kod kojih će liječnička intervencija značiti šansu da prežive.

Nikakvi drugi kriteriji ne vrijede: ostale bolesti, starost, socijalni status ili invalidnost su nevažni, upozorava Uwe Janssens. "Nama nije važno srednjoročno ili dugoročno očekivanje preostalog života, nego samo da što više ljudi preživi. I tu mislimo na sve ljude: invalide, stare, mlade, dementne, sve koji imaju realnu šansu preživjeti."

Jansssens nam priznaje kako taj "odabir" zapravo "rupa u zakonu kakva uopće nije predviđena Ustavom". Ali misli da se to zapravo uopće ne može regulirati paragrafima. "Udruge invalida se boje za svoje članove i tu bojazan mogu razumjeti. Uvijek postoji ta strah da će biti zapostavljeni", kaže liječnik. Ali i uvjerava: bez obzira na stupanj bolesti ili invaliditeta, dobit će isti tretman kao i svi drugi. "Važno mi je da se vodi polemika o tom pitanju, ali polemika koja će dovesti do toga da nam se vjeruje", kaže Janssens.

Njemačko Vijeće za etiku u medicini pohvalilo je novu smjernicu Udruge za intenzivnu medicinu i smatra je mjerodavnom. Ali i ono nije sigurno može li se uopće donijeti zakon koji bi propisivao "odabir". Čak i ako Bundestag donese nekakav zakon o "odabiru", on bi imao ograničenu primjenu. "Država ne smije ocjenjivati ljudski život i zato ne smije propisivati čiji život prvo treba spašavati u konfliktnoj situaciji", piše u priopćenju tog Vijeća. Jedino stručne medicinske udruge mogu dati nekakve smjernice, ali odluka je uvijek prije svega na onome tko je vidio bolesnika i sagledao šanse za ozdravljenje - na samoj liječnici ili liječniku. Tu mu političari ne mogu pomoći.

To zapravo tvrdi i njemački ministar zdravstva Jens Spahn: na pitanje političarke Zelenih je odgovorio kako "ne postoji potreba zakonskog djelovanja u ovim pitanjima medicinske etike."