Treba li zabraniti desničarske stranke?
6. lipnja 2012
Nakon što je na vidjelo izašla serija desničarskih ubojstava izvršenih širom Njemačke, ponovo se počelo raspravaljati o zabrani Nacionaldemokratske stranke Njemačke (NPD). Ona je osnovana 1964. godine i trenutačno je najutjecajnija ekstremistička politička grupacija. Njezini zastupnici se nalaze u parlamentima dviju njemačkih saveznih pokrajina. Prvi pokušaj zabrane ove stranke neslavno je propao 2001. godine. Savezni ustavni sud je obustavio postupak zabrane jer su u stranci aktivno djelovali i špijuni Službe za zaštitu ustavnog poretka. U ožujku ove godine pokrajinski ministri unutarnjih poslova odlučili su povući svoje agente iz čelnih struktura Nacionaldemokratske stranke Njemačke kako bi ponovo mogli pokrenuti postupak za njezinu zabranu.
No, koliko su uopće učinkovite zabrane ekstremističkih grupacija? U Njemačkoj su do sada bile zabranjene dvije stranke: 1952. Socijalistička carska stranka, nasljednica nacionalsocijalista, i četiri godine kasnije Komunistička partija. Zabrane ekstremističkih grupacija izricane su daleko češće. Od 1951. do danas zabranjeno je 127 skupina. U posljednjih desetak godina uglavnom su zabranjivane desničarske udruge.
Široki spektar mjera u Europi
Što se tiče postupanja drugih europskih država prema njihovim ekstremistima, razlike su velike: od stroge politike zabrane kakva se od 1947. provodi u Austriji pa sve do vrlo liberalnih stajališta u Velikoj Britaniji i Norveškoj. Brigitte Bailer iz Dokumentacijskog arhiva austrijskog pokreta otpora ističe da se zabrane u njezinoj domovini odnose na jasno određeni segment, naime na "najmilitantnije, najradikalnije elemente desnog ekstremizma, a ne na cijeli spektrum koji ide u smjeru desnog populizma". Prema njezinom mišljenju, protiv populizma nužne su demokratske mjere i javne rasprave. Kritičari tvrde da austrijski model ide na štetu slobode mišljenja. No, austrijski zakoni su nastali na temelju iskustava s dvije diktature, pa zato Brigitte Bailer smatra da se nacionalsocijalistima ne smije pružiti nova šansa.
Drugačija je situacija u Velikoj Britaniji, gdje je stanovništvo tradicionalno jako ponosno na svoje povijesne institucije. Matthew J. Goodwin sa Sveučilišta Nottingham kaže da u Velikoj Britaniji do sada skoro uopće nije bilo državnih mjera u borbi protiv desnog ekstremizma. Zabrane stranaka nije bilo, nego su postupci vođeni uglavnom protiv pojedinaca, recimo 2006. godine protiv vođe ekstremističke Britanske nacionalne stranke Nicka Griffina.
Norveška: ne zabrana, nego dijalog
Za tu praksu postoji više razloga, objašnjava Goodwin. S jedne strane, ekstremistička scena nikada se nije uspjela profesionalno etablirati i krajnje je podijeljena. Nekada utjecajna Britanska nacionalna stranka kolabirala je 2011. zbog unutarnjih borbi za vlast i korupcijskih afera. No, Goodwin ističe kao to ne znači da ta scena nije aktivna. On smatra da je za suzbijanje desničarskih stremljenja najvažnija lokalna razina zato što se ondje pristaše desnice najlakše može identificirati, pa se zato intenzivnim dijalozima i angažmanom socijalnih radnika u općinama pokušava utjecati na birače da ne daju glasove ekstremistima. Jer, prema britanskim iskustvima, na podršku birača ekstremistima na lokalnoj razini uglavnom nema utjecaja ideologija, nego je prije riječ o nezadovoljstvu u svakodnevnom životu.
Lieberalna Norveška u velikoj se dilemi našla nakon stravičnog zločina iz srpnja 2011. kada je Anders Behring Breivik ubio 69 ljudi. To je djelo uzdrmalo norveško društvo. Premijer Jens Stoltenberg tada se izjasnio protiv zabrane desničarske Naprednjačke stranke čiji je član Breivik neko vrijeme bio. Umjesto toga, širom zemlje pokrenuta je javna rasprava o ekstremizmu, koja je prije svega vođena u internetu. Dakle, Norveška se ekstremizmu nije suprotstavila zabranama, nego većom otvorenošću. Norveška stručnjakinja Oyvind Groslie Wennesland kaže da ima dosta toga o čemu se još treba razgovarati. Prema zadnjim ispitivanjima javnog mnijenja, svaki osmi Norvežanin naginje antisemitizmu.