Tko će vraćati te bilijune novih državnih dugova?

Christian Esters iz agencije za procjenu boniteta Standard & Poor‘s neprestance kontaktira ministarstva čitavog niza zemalja. Prati najnovija izvješća i vijesti jer njegovom uredu je i posao procijeniti - prema strogim kriterijima - koliko je pojedina zemlja financijski "zdrava" i kreditno sposobna.

Krizno doba je uglavnom prošlo kad su se analitičari prije svega bavili državama kao što su Grčka, Italija i Španjolska dok su svojim procjenama odlučivali hoće li i po kojim uvjetima pojedine zemlje moći posuditi novac. Ali i sad pomno prati razvoj: jer svugdje po svijetu se novac troši kao da ne postoji sutra. Države se upiru sanirati posljedice korona krize - a to košta. Vlade i središnje banke su već za tu svrhu odredile najmanje 15 bilijuna dolara - to je 15 milijuna milijuna ili 15 000 000 000 000. A time sve više raste planina dugova: ako se još pribroje dugovi tvrtki i banaka, udruga bankara IIF dolazi do nepojmljivog iznosa od 250 bilijuna dolara. Je li ovo noćna mora?

Svjež novac skoro besplatno

Ipak, Esters iz Standard & Poor‘s nije osobito zabrinut. Razlog tome je što su i kamate trenutno tako niske. Analitičari to zovu "poticajne okolnosti" što znači kako dugovi ne terete toliko državne proračune jer jedva nešto košta zadužiti se. „To se moglo pratiti već proteklih godina. Makar je volumen duga porastao, smanjilo se opterećenje proračuna zbog otplate kamata", kaže voditelj odjela procjene boniteta država agencije S&P. Ukratko, za Estersa ovo globalno i golemo zaduživanje ipak nije razlog zvoniti na uzbunu.

No, ekonomista Niklasa Potrafkea iz odjela javnih financija i političke ekonomije njemačkog ekonomskog instituta ifo obuzima nelagoda. „Najprije, ne mislim ništa dobrog o ovim novim zaduživanjima. A ako se taj balon sve više puše, onda će jednog dana morati puknuti", misli ovaj ekonomist.

Ovi programi spasa i konjunkture su doduše opravdani obzirom na izazove povijesnih razmjera zbog korone, ali on i dalje misli kako bi se što prije trebao smanjiti pritisak tih dugova. Jer računati tek na vrlo povoljne kredite je za Potrafkea „veoma rizično kockanje s budućnosti."

Bogate države nisu u nevolji, ali siromašnije...

No stručnjak javnih financija njemačkog instituta DIW  Alexander Kriwoluzky vjeruje kako ima prostora za nove dugove. "Tu se građani ne moraju brinuti", smatra ovaj građanin. Pogotovo građani Njemačke: on podsjeća kako je još nedavno, za vrijeme financijske krize u ovoj zemlji zaduženje iznosilo 80% BDP-a i da je palo na gotovo 60%, kako je propisano maastriškim kriterijem stabilnosti eura.

Ali živjeti s uravnoteženim proračunom i bez novih dugova ni u Njemačkoj nije prošlo bez problema: štedjelo se svugdje, prodavalo se državno vlasništvo kao što su stambene udruge, nije se dovoljno ulagalo. Kriwoluzky ne misli kako bi se to trebalo ponoviti: „Dugove koje sad stvaramo ne moramo vraćati tako oštrim mjerama kao što smo to činili proteklih godina."

Ono što se događa u Njemačkoj se na međunarodnoj pozornici odvija u potpuno drugačijim dimenzijama: u SAD-u, Kini, ali i u pojedinim državama zone eura već duže dugovi rastu, a s koronom je tek počela lavina. IIF procjenjuje kako će se u čitavom svijetu planina dugova popeti do upravo nepojmljivih 342% svjetskoga gospodarskog učinka. Ali on vidi i kako dugovi uporno rastu već  desetak godina makar ne misli kako će SAD ili Kina doći u situaciju kad neće moći vraćati svoje dugove.

Za razvijene zemlje on ne misli da su u ozbiljnim nevoljama zbog korone: "Razvijena tržišta vidimo kao prilično otporna. Ali kod zemalja u razvoju očekujemo veći utjecaj korona-krize na bonitet tih zemalja", smatra Esters.

Gospodarski rast je glavni spas

No dok jedna Kina ili SAD mogu nešto ublažiti svoj dug tako da jednostavno povećaju inflaciju, za Njemačku i Italiju to nije opcija zbog zajedničke valute, upozorava Kriwolucky. „One više nemaju vlastitu nacionalnu središnju banku koja bi to mogla regulirati." Uopće, makar je teoretski moguća različita stopa inflacije u istoj fiskalnoj zoni, vidjelo se kako je to u zoni eura gotovo nemoguća zadaća: već godinama ESB pokušava stopu inflacije dovesti na 2% i nikako da uspije u tome.

Bez obzira na goleme nove dugove, ekonomisti su složni kako neće biti nikakvog zla sve dok i gospodarstvo bude raslo. A s tako niskim kamatama će se onda i dugovi smanjivati. No Potrafke ne misli kako će biti dovoljno računati samo na gospodarski rast, nego da se ipak mora i štedjeti. Takva granica dugovanja mora pisati i u Ustavu: „Naše analize pokazuju kako države koje imaju određena fiskalna pravila i u njihovom Ustavu da tamo i gospodarstvo brže raste." Takva pravila ima i Njemačka - teoretski. Jer nedavno je Berlin odlučio privremeno suspendirati tu ustavnu odredbu kako bi bio u mogućnosti uopće odobriti golemi nacionalni program financijske potpore. "Važno je da se ta granica zaduženja što prije vrati", upozorava Potrafke.

Tko će to platiti?

Ali kod ovih bilijuna novih dugova ostaje osnovno pitanje: tko će ih vraćati? Mnogi iz mlađih naraštaja strahuju kako će pasti njima na leđa. "Naravno kako bi bilo bolje mlađim naraštajima da ne moraju vraćati dugove. Ali tu je ta pandemija korone", konstatira Kriwoluzky. Konačno, utjeha im može biti kako će upravo ovi konjunkturni programi onda njima pomoći i vratiti te dugove. Jer što će recesija duže trajati, tako će nestajati i sve više radnih mjesta upravo za te mlađe naraštaje.

I Kriwoluzky iz DIW-a se na duže staze zalaže za štednju. Ali je protivnik postaviti neke određene rokove i postavke za štednju. Jer ako doista dođe do novog kruga zaraze, države će opet morati otvoriti svoje blagajne kako bi spasile gospodarstvo od kolapsa. Balon dugova će se tako i dalje napuhavati: hoće li i kada će zbog toga pući, to nitko ne može reći.