Hrvatska pasivno čeka ishod pandemijske krize

Dok se Europska unija posljednjih dana lomi oko zajedničkog pristupa ekonomskoj krizi koja se tek zahuktava, u Hrvatskoj gotovo i da nema spomena o tome, a kamoli neke rasprave. Njemačka i Francuska, dvije najutjecajnije članice EU-a, dakle, načelno su se usuglasile oko potrebe solidarnog ispomaganja siromašnijih zemalja-članica putem bespovratnih sredstava tzv. grantova. Sad je na redu uvjeravanje onih koje su manje sklone takvom stavu: Austrije, Nizozemske, Švedske, itd.

To se, naravno, tiče i Hrvatske. Ta je država danas u strahu od ishoda predstojeće turističke sezone koja nosi razmjerno golem dio BDP-a, a niti najveći optimisti ne očekuju veći broj gostiju ovog ljeta. Stoga se može reći da je dah javnosti suspregnut uslijed iščekivanja skore besparice. Svaka pomoć bit će od izuzetnog značenja, jer s daljnjim zaduživanjem svakako treba biti oprezan, bez obzira na mogućnost nešto ležernije postpandemijske fiskalne discipline. Ipak, takva generalna nevolja zasad uopće nije rezultirala novim, drukčijim idejama o ekonomsko-političkoj strategiji.

Štednja u krizi i smanjenje poreza su - gluposti

Europa tako upravo poduzima zaokret u pojedinim načelima na kojima počiva sam kontinentalni savez, ali u Hrvatskoj i dalje vladaju iste pripovijesti. Naime, većina komentatora još zagovara isti set liberalnih mjera – smanjenje proračunske potrošnje, kao i poreza, te prodaju preostalih javnih tvrtki. „Većina kolega se ponaša kao da se u međuvremenu nije zbilo baš ništa, kao da se Europa i svijet nisu okrenuli drukčijim rješenjima. Velikim dijelom je to poduzeto već nakon globalne krize 2009. godine. Pa, sad treba poručiti da su štednja i smanjenje poreza najobičnije gluposti“, drži Ljubo Jurčić.

Ovaj ekonomski stručnjak kategorično tvrdi da hrvatsku javnost nije pošteno zbunjivati zastarjelim ideološkim smjernicama u području ekonomske politike. „Hrvatska država je sad itekako pokazala dobru volju da pomogne privatnicima“, kaže on za DW, „i zaslužila je nešto povjerenja u nastavku priče. Tako i javni sektor, a pokazalo se koliko je značajan.“

„No privatnici ne bi smjeli misliti isključivo usko na svoj profit, nego i na dugoročne okolnosti koje ga osiguravaju. Treba nam državnog plana u ekonomiji, koliko god im to zvučalo ružno. Neka se malo ugledaju na strane industrijalce i njihov rezon. Porezi nisu loši, jer se pomoću njih stvara okvir koji zatim koristi čitavo gospodarstvo. Naravno da pritom zaista postoji određeni dio politikanata i birokrata koji parazitiraju na javnom sektoru, no to nije meritum problema“, rekao nam je Jurčić, objašnjavajući da biznis u Hrvatskoj nije osujećen visokim porezima, nego očajnom monetarnom politikom.

Nužnost razvoja domaće proizvodnje

„To na prvome mjestu", dodao je, „a zatim i industrijskom politikom koja uglavnom nije ni postojala, jer se monetarnom išlo na ruku uvozu. Sad je moramo brzo postaviti na noge, jer Hrvatsku odlikuje jedan specifičan imperativ. Neće biti dovoljno održati potrošnju. Ta potrošnja ide u korist uvezenim dobrima, pa razliku između uvoza i izvoza moramo kompenzirati većom proizvodnjom. E to je pravi cilj, a od Europe se nadajmo samo da će nas spašavati onoliko koliko smo im dobro tržište.“

Daljnje pitanje pak jest ono koje se odnosi na potencijale razvoja proizvodnje. Jurčić misli da Hrvatska nema puno izbora: poljoprivreda, prehrambeno-prerađivačka industrija, ponešto tekstilne i drvno-prerađivačke, ostaci kemijske i elektrotehničke, te još poneki usamljeni slučaj u drugim sektorima. Brodogradnja je najvećim dijelom uništena, metalurgija ugašena, a graditeljski sektor uvelike iscrpljen i raseljen, gurnut u hibernaciju. Ali, nakon lociranja iole raspoloživih industrija, ostaje vidjeti kako iznova mobilizirati pojedine od njih.

„U prvih pola godine do godinu, možemo samo forsirati postojeće kapacitete, no već sad treba misliti o načinima njihova daljnjeg unapređenja i razvoja, kao i nekim novim rješenjima. Primjerice, RH danas proizvodi jedva nešto više od pola mlijeka koje sama potroši. Pravo pitanje glasi – što učiniti da ga se ljudima ovdje ponovno isplati proizvoditi“, zaključio je Ljubo Jurčić.

Vlada RH mora aktivnije podržati zaokret EU-a

Da sama Hrvatska mnogo propušta već i time što ovakva pitanja nije adresirala znatno prije ove krize, smatra i Bojan Nonković, ekonomist iz Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju (BRID): „Ali, u našem javnom prostoru dominiraju lobističke skupine poslodavaca koje uglavnom zastupaju politike potpuno suprotne od novih europskih odgovora na krizu. U kontekstu njemačko-francuskog prijedloga bilo bi dobro kada bi Vlada RH aktivnije iskoristila trenutno hrvatsko predsjedanje Europskom unijom kako bi lobirala za ovaj prijedlog. Hrvatska će imati velike ekonomske štete uzrokovane pandemijom pa bi joj ovakvi bespovratni novčani transferi bili od značajne pomoći.“

„Također, u Hrvatskoj izostaje sveobuhvatna rasprava o svim aspektima potencijalnog, a forsiranog ulaska u europsku monetarnu uniju“, dodao je Nonković, pojašnjavajući da bi za RH, kao malu ekonomiju europsko-unijske periferije, odgovarao razvoj europskih institucija u smjeru jače fiskalne centralizacije. Drugim riječima, da ono što se predlaže njemačko-francuskim planom postane pravilo, a ne jednokratna krizna intervencija.

Duga povijest nepromišljanja i pasivnosti

„Nažalost, ozbiljnija promišljanja o dizajnu europskih institucija u hrvatskom javnom prostoru izostaju“, prokomentirao je hrvatsku pasivnost ovaj ekonomist iz BRID-a, te se kritički osvrnuo i na činjenicu da kriteriji za raspodjelu pomoći od EU-a još nisu zacrtani. Ali, nije se do jasnih kriterija držalo ni u samoj Hrvatskoj, prilikom raspodjele domaćeg javnog novca za kriznu pomoć u pandemiji. Neselektivno su ga od vlade dobili svi poslodavci koji su to htjeli, bez obzira na pokriće u poslovanju i daljnjoj potrošnji tih sredstava.

Bojan Nonković stoga napominje da su transferi europskog novca prilika da se promisli i lobira za mogućnost direktnih novčanih pomoći stanovništvu. Točnije, onima koji su najviše pogođeni krizom. A o prilici – tj. imperativu – za diskusiju o novoj poziciji strateških industrijskih grana u RH, da se i ne govori. „Takvo promišljanje dominantno izostaje još od početka hrvatske samostalnosti“, kratko je on dometnuo, upućujući na dugu povijest problema s kojim se Hrvatska očito mora suočiti i u novim kriznim okolnostima, onda kad je to najteže.