Tko će platiti za ekološku katastrofu?

Britanski naftni koncern BP tvrdi da su u međuvremenu posljedice ekološke katastrofe u potpunosti uklonjene. No situacija na terenu pokazuje nešto drugo.

Pedesetosmogodišnji ribar Byron Encalade stoji pored dva svoja ribarska broda. Oba već treću godinu zaredom hrđaju u luci Pointe a la Hache, mjestašcu južno od New Orleansa: "Kamenice u moru su mrtve, ne isplovljavamo više. O gospodarstvu više nama govora. Mi više i ne znamo šta je to."

U blizini mjesta gdje se rijeka Mississippi ulijeva u ocean u travnju 2010. došlo je do velike ekološke katastrofe. Čitavih 86 dana iz bušotine na dnu mora kuljala je nafta. Prethodno je u požaru izgorjela i potonula naftna platforma Deepwater Horizon. Isteklo je više od četiri milijuna barela sirove nafte i zagadilo ne samo vodu, nego i 7.000 kilometara obale. Katastrofa je najteže pogodila saveznu državu Louisiana.

Uništena populacija kamenica

Byron Encalade je cijelog života vadio školjke kamenice, baš kao i njegov otac. Njegova obitelj je generacijama živjela od kamenica, ali s time je sada gotovo. Prije tri godine su skoro sve pomrle. Pri tome nisu umrle od trovanja naftom. Područje ušća rijeke Mississippi prije tri godine je namjerno poplavljeno slatkom vodom, kako bi se spriječilo nadiranje slane vode koja je prema obali nosila naftne mrlje. Kamenicama je za preživljavanje potrebna voda koja ima određeni postotak soli.

I dok je svima jasno zbog čega su ove školjke uginule, ima više teorija o tome zašto se populacija nije obnovila. Biolog Thomas Soniat tvrdi da se radi o prirodnom ciklusu, drugi stručnjak Ed Cake pak navodi kako novim kamenicama nedostaje tanki sloj sedimenta na dnu, za koji bi se one uhvatile. Sloj sedimenta je navodno ispran tijekom plavljenja slatkom vodom.

BP mora platiti za dugoročnu štetu

Ed Cake ukazuje na još jednu akciju. Cijelo područje je iz zraka prskano posebnom kemikalijom koja pomaže prilikom procesa razgradnje nafte. U vodi se još nalaze tragovi ove kemikalije, a prema navodima Ministarstva za divljač i ribarstvo savezne države Louisiane u vodi se još uvijek nalazi i oko milijun barela nafte. Ed Cake u tome vidi problem: "Nafta ulazi u probavni trakt školjki, izaziva ozljede i dovodi do njihove smrti."

Byron Encalade ima razumijevanja za plavljenje slatkom vodom, ali tvrdi da je besramno to što britanski naftni koncern BP sada odbija snositi krivnju za posljedice koje trpe male ribarske zajednice. BP je isplatio ribarima odštetu od po 80.000 dolara. Encaladeova dva broda koštaju oko 200.000 dolara - svaki. On je prodao i firmu za teretne kamione koju je posjedovao kako bi imao novaca za život.

Neki su i profitirali

Sporazumi sa koncernom BP o odšteti su se za neke i isplatili. Ribari na zapadnoj obali Mississippija nisu pretrpjeli veliku štetu. Ipak, za neke je taj sporazum bio negativan, tvrdi pravnik Joel Waltzer koji zastupa neke ribare: "Od ribara se tražilo da potpišu sporazum o odšteti kojim se odriču svojih daljnih prava, a da u tom trenutku nisu ni mogli znati kakve će biti dugoročne posljedice katastrofe."

Državni organi još uvijek "pod ključem" čuvaju rezultate jedne studije koja je trebala dati odgovor na pitanje kada će se kamenice ponovo početi množiti. Rezultati studije će biti iskorišteni tijekom sudskog postupka protiv koncerna BP.

Ostati ili otići?

Do tada, ribari u mjestu Pointe a la Hache tapkaju u mraku. Billy Nungesser je predsjednik općine Plaquemines, koja pripada Pointeu a la Hacheu. Njegova predviđanja nisu optimistična: "Vjerujem da će potrajati 10 do 20 godina dok sva nafta ne nestane. To znači da ljudi neće jesti morske plodove koji potječu odavde, čak i ako se utvrdi da su jestivi. Jer, dok god se na površini vode nalazi sloj nafte, ostaje i nesigurnost."

A do tada se stanovnici ovog područja moraju snalaziti kako znaju i umiju. Za 58-godišnjeg Bayrona Encaladea to znači da ponovo živi sa svojim ocem koji ga uzdržava. On priča da cijelo mjesto ovisi o mirovinama starije generacije. Ovdje živi još oko stotinu ribara, ali teško je reći koliko će ih i ostati. Ako se kamenice uskoro ne vrate, onda stanovnici Pointea a la Hachea neće imati drugog izbora nego da napuste svoje rodno mjestu u kojem su proveli čitav život.