Teško je biti gej u BiH

Lipanj je mjesec ponosa LGBT osoba. Širom svijeta podsjeća se na važnost poštivanja ljudskih prava ove populacije, a u mnogim većim gradovima svijeta, održat će se i Parade ponosa. Javni prostori su ovih dana obojeni u dugine boje, a glazba, ples i šarenilo krasi ulice i kafiće. Na Balkanu je to još uvijek rijetkost. Ili se događa tajno. Parade se i dalje održavaju uz ogromno prisustvo policije, a LGBT osobe se ne osjećaju prihvaćenima i svakodnevno strahuju od nasilja i osude. Zbog straha od reakcije članova obitelji i prijatelja, kriju svoju seksualnost i žive onako kako to drugi od njih očekuju. Zbog toga se mnogi od njih odlučuju napustiti svoju zemlju i otići tamo, gdje se po prvi puta u svom životu mogu osjećati slobodno.

Haris i Lazar, nazovimo ih tako, su odlučili da ne žele živjeti u okruženju koje ih ne prihvaća i u kojem vječito moraju strahovati od osude i nasilja. Danas već godinu dana žive u Frankfurtu i svoju priču ispričali su, uz molbu da ipak ostanu anonimni. Misle da je preveliki rizik izići u javnost i reći „ja sam gej i volim muškarca" i tek kada su kamere ugašene, obojica se otvaraju i slobodno govore.

Na pitanje „Kako je biti gej na Balkanu?" obojica u glas govore „Vrlo teško!".

Podrška članova obitelji često nedostaje

„U našim obiteljima nikada nismo imali podršku. Uvijek su sa strane ili usput komentirali kako ne žele „sina pedera". Kod nas je još uvijek najvažnije „što će reći susjed" i kako to objasniti drugima", izjavljuje 25-godišnji Haris iz Sarajeva, koji se zbog takvih komentara svojih roditelja nikad nije usudio s njima govoriti o svojoj seksualnosti.

„Vrlo je teško reći da si gej u okruženju u kojem smo živjeli. Strah me bilo reakcije, a zatim i pitanja koja bi mogla uslijediti. Ni ja mojim roditeljima nisam nikada rekao", govori Lazar, koji se zbog takvih ranijih iskustava iznenadio "normalnim" reakcijama u Njemačkoj.

U Srbiji i BiH mnoge organizacije rade na zaštiti i poboljšanju stanja prava LGBT populacije. Jedna od njih je i Sarajevski otvoreni centar (SOC), koji je u svibnju objavio "Roza" izvješće gdje je prikazan sveobuhvatan pregled stanja prava lezbijki, gej muškaraca, biseksualnih, transrodnih i interspolnih osoba u BiH. Tijekom 2016. i početkom 2017. godine zabilježeni su vrlo zabrinjavajući trendovi porasta slučajeva nasilja u obitelji prema LGBT osobama, slučajeva homofobnog i transfobnog vršnjačkog nasilja u školama, te porast broja slučajeva govora mržnje unutar akademske zajednice.

„Roditelji svoju djecu fizički i psihički zlostavljaju, prisilno ih zatvaraju i prisilno liječe, a u tome sudjeluju i braća i sestre. U školama se nasilje koristi kao zajednički nazivnik da se ponize i zastraše sva djeca koja se ne uklapaju u očekivane društvene kalupe. LGBT djeca su zato vrlo često meta nasilja uzrokovanog homofobijom i transfobijom", izjavila je za Deutsche Welle Emina Bošnjak, izvršna direktorica SOC-a, naglašavajući da ni za jedan od tih problema još uvijek ne postoji adekvatan odgovor bosanskohercegovačkih institucija.

Mnogi žive 'lažne živote'

„Mi nismo imali nekih strašnih iskustava. Možda mi izgledom ‚na prvu' i ne odajemo da smo gej. Mnogo je teže onima na kojima se odmah primijeti", kaže Lazar.

Lazar i Haris kažu kako je u Beogradu ipak malo lakše živjeti kao LGBT osoba, nego što je to u Sarajevu. Postoje mnogi gej klubovi, održava se i Parada ponosa, ali ipak, ljudi koji bi se i pojavili na tim mjestima, boje se da ih neko ne vidi i prepozna. Lazarova prva veza je bila sa pravoslavnim svećenikom koji je bio oženjen. „Trajalo je to devet mjeseci. Naravno, ni danas nitko za to ne zna. Ogroman broj ljudi krije svoju seksualnost ili živi u lažnim brakovima bez ljubavi, u kojima lažu prije svega sebe, pa onda i ostale", kaže on.

Lazar i Haris ne žele takav život. Misle da u Njemačkoj mogu biti to što jesu, planirati svoj zajednički život i jednog dana možda imati priliku usvojiti i djecu.

"LGBT osobe ne žive na pustom otoku"

„U BiH su se ipak dogodili određeni pozitivni pomaci u posljednje dvije godine. Međutim, ono što nedostaje u lancu promjena je da sve institucije počnu razmišljati na način da su LGBT osobe građani i građanke BiH - i da pored rješavanja pitanja diskriminacije, nasilja i inkluzije, moraju razmišljati i u smjeru zadovoljavanja potreba koje imaju i drugi građani BiH u područjima obrazovanja, zdravstva, zapošljavanja. LGBT zajednica ne živi na pustom otoku, nego je tu, u mjesnim zajednicama, kantonima i entitetima", izjavljuje Bošnjak i dodaje da BiH "još uvijek čeka dosta posla do krajnjeg cilja, a to je puna ravnopravnost LGBT osoba u BiH”.

Lazar i Haris otkako su došli živjeti u Njemačku po prvi puta mogu glasno reći da su u vezi. To su morali platiti cijenom odlaska iz svojih domovina. U Frankfurtu su se vjenčali i danas su sretni što se bez straha mogu držati za ruke dok šeću ulicom.

"Onaj tko te voli, voljet će te zbog tebe, a ne radi tvoje seksualnosti ili odabira partnera. Zbog toga bismo svim pripadnicima LGBT zajednice na Balkanu preporučili da budu ponosni i vole sebe onakvima kakvi jesu, ali istovremeno da paze da ne povrijede ni sebe, a ni one koje ih vole", na kraju našeg razgovora poručuju Haris i Lazar.