Svjedoci ratnih zločina bez zaštite

Pred bijeljinskim Okružnim sudom traje suđenje četvorici optuženih za ratne zločine u logoru Batković pored Bijeljine (naslovna fotografija: spomenik žrtvama u Bijeljini). Optuženi se brane sa slobode i svojih radnih mjesta. Jedan od optuženih za premlaćivanja, koja su imala i smrtne posljedice, sjedi pored svjedoka na klupi u hodniku. "Srdačno" razgovaraju, a potom se svjedok na suđenju ne sjeti njegovoga lika. Štaviše, svjedok žustro reagira zbog toga što je uopće pozvan da svjedoči. Zašto je tako u bosanskohercegovačkom pravosuđu?

Bez službe zaštite i podrške svjedocima

Milomir Čodo, tajnik Okružnog suda u Bijeljini, kaže da ovaj sud nema posebnu službu, ali ima mogućnost za zaštitu i podršku svjedocima. Za to je potrebno podnijeti zahtjev i dobiti odobrenje suda.

"To, na neki način, rješavamo od slučaja do slučaja. Nas osigurava Sudska policija i mislim da je bilo, recimo, slučajeva gdje je svjedok, da bi došao na glavnu raspravu, tražio neku vrstu zaštite i na putu do dolaska do zgrade suda. To je sve, u načelu, od slučaja do slučaja, ovisno od opravdanosti zahtjeva i sličnog. Ali da postoji neka služba kao organizacijska jedinica koja bi se time bavila, znači, ne", objašnjava Milomir Čodo.

Ni Osnovni sud u Brčkom nema Službu za podršku svjedocima. Brčak Džafer Deronjić premlaćivan je i maltretiran u logorima Luka u Brčkom i Batković kod Bijeljine. Uz psihičke posljedice koje nakon rata nosi, izgubio je i vid na jedno oko. Kao član brčanskog udruženja logoraša svjedočio je u Den Haagu i Brčkom, a svjedočit će i u Bijeljini. Kaže da se ne plaši svjedočiti jer to smatra svojom obvezom.

"Ali ima dosta ljudi, kad im stigne poziv, da dođu kod nas ovdje i kažu da neće ići, "iz toga i toga razloga ne smijem". Ja govorim iz osobnog iskustva, nikakve zaštite nemamo i kada pričam kakva je razlika između Den Haaga i ovoga ovdje, to je kao nebo i zemlja. Jesu li takvi propisi, ne bih ulazio u to, ali, na žalost, to je tako. A ako se ne odazoveš pozivu uhite te usred grada", priča Džafer Deronjić.

Pozitivni primjer

Bijeljinac Hurem Avdić živi i radi u Austriji. Imao je 13 godina u lipnju 1992. godine kada su mu zločinci pred očima ubili oca Ramu, a potom silovali sestru i bratovljevu tek porođenu suprugu. Za Deutsche Welle prenosi svoja iskustva sa svjedočenja državljanima Srbije optuženima za taj zločin. Avdić kaže da su on, majka, sestra i zet imali policijsku pratnju od granice do Beograda, a potom su smješteni u hotel s osiguranjem. Služba za podršku svjedocima u beogradskom Specijalnom sudu za ratne zločine osigurala im je liječnike i potpunu sigurnost.

"Mi smo imali maksimalnu zaštitu što se tiče dolaska u Sud, da se ne bismo susreli s optuženima. Za vrijeme suđenja policija je bila unutra. Kad je sestra trebala dati izjavu, mi smo zahtijevali da se ona ne susretne s njima, zbog posljedica i zbog svega. Za vrijeme cijelog ovog sudskog postupka koji se vodi optuženi se nalaze u pritvoru", kaže Avdić.

Nedostatak podrške učinkovitijem pravosuđu

Branko Todorović, predsjednik Helsinškog odbora za ljudska prava u Republici Srpskoj, kaže da bh. pravosuđe, osim djelimično Sud BiH, nije ispunilo ni minimum predviđenih elemenata zaštite i podrške svjedocima. Okružni i kantonalni sudovi, na kojima je sve više predmeta za ratne zločine, takve službe uglavnom nemaju. Tvrdi da se sve to uklapa u jedan poražavajući trend nedostatka političke podrške efikasnijem pravosuđu u BiH.

"Mnogi počinitelji najtežih ratnih zločina ostali su ili će ostati nekažnjeni zbog toga što društvo nije pružilo adekvatnu i očekivanu pomoć svjedocima. Trebamo svakako imati u vidu da su svjedoci najčešće i sami žrtve, da se vrlo često radi o povratnicima koji i ovako žive u stalnoj nesigurnosti, da se vrlo često sreću na ulici s počiniteljima zločina", kaže Todorović.

Domaće obveze i međunarodni standardi

Maja Maričić, službenica za odnose s javnošću Misije Organizacije za europsku sigurnost i suradnju (OSCE) u BiH, kaže da trenutno alarmantno mali broj sudova u entitetima i Brčko Distriktu ima adekvatnu infrastrukturu i osoblje da bi se mogli pozabaviti potrebama zaštite i pružanja podrške ugroženim svjedocima koji svjedoče u predmetima ratnih zločina. Misija OSCE-a u BiH, ističe Maričić, svjesna je konkretnih slučajeva u kojima je ta situacija doprinijela ponovnoj traumatizaciji svjedoka, ali i nemogućnosti da se osiguraju dokazi od ključnog značaja.

"Hitnost rješavanja te situacije se samo povećala u svjetlu velikog broja predmeta koji su nedavno prebačeni sa Suda BiH na razinu entiteta i Brčko Distrikta. Mnogi od tih predmeta, naime, uključuju ugrožene svjedoke, a nedostatak adekvatne zaštite i podrške svjedocima prijeti da umanji sposobnost tih sudova da djelotvorno procesuiraju te predmete u skladu s domaćim obavezama i u skladu s međunarodnim standardima", ističe Maričić.

Stoga je, kaže se u službenom komentaru Misije OSCE-a, od ključne važnosti da organi vlasti u BiH poduzmu konkretne korake kojima će osigurati da nadležni sudovi i tužiteljstva budu opremljeni neophodnim resursima u skladu s Državnom strategijom za procesuiranje ratnih zločina.