Suđenje za nacističke zločine: prekasno ili nužno?

„Ja sam želio živjeti!" Tako odgovara Abba Naor na pitanje kako je izdržao četiri godine u nacističkim logorima. „Nisam želio umrijeti. Bilo je jednostavno umrijeti. Teže je bilo ostati na životu. Ne znam, možda mi je to imponiralo." Sam za sebe kaže da zna biti jako tvrdoglav. „Ja sam imao pravo. Danas imam 11 praunuka. Ja sam bogat čovjek."

93-godišnji Abba Naor svake godine iz Izraela putuje u svoju drugu domovinu München u Njemačkoj. Ondje provodi nekoliko mjeseci i izvršava ono što smatra svojom životnom zadaćom: on govori o svojim iskustvima. Kako je svoju mladost proveo u srcu ubilačke nacističke mašinerije. I kako je ona uništila njegovu obitelj.

Naor: "Prije svega smo bili ponosni Litvanci”

Naor je rođen u židovskoj obitelji 1928. u Litvi. Imao je, kako kaže, sretno djetinjstvo. „Prije svega smo bili ponosni Litvanci", ističe i dodaje da je, naravno, bilo i „malo antisemitizma, ali to je bio dio folklora".

Bilo mu je 13 godina kada je njemačka vojska ušla u Litvu, koja je tada već bila pod sovjetskom okupacijom. Židovsko stanovništvo njegovog rodnog grada Kaunasa zatvoreno je u geto. Naorova 23-člana obitelj uselila je ondje u dvosobni stan. Nakon prvog olakšanja zbog navodne zaštite od napada litavskih susjeda, geto se ubrzo pokazao kao mjesto strave.

Naorov stariji brat i još nekoliko mladića otputili su se po dolasku u geto u potragu za dodatnim živežnim namirnicama. To je Židovima bilo zabranjeno. Nijemci su ih uhvatili i strijeljali. „Moji roditelji dugo nisu htjeli vjerovati u to i mislili su da će se on vratiti. Jer, nismo mislili da oni ubijaju i djecu."

Naor: "U Stutthofu su psi živjeli bolje nego mi”

Obitelj Naor je tri godine provela u getu u Kaunasu. U lipnju 1944. on, njegovi roditelji i mlađi brat odvedeni su iz Litve. Konačni cilj su doznali tek kasnije: njemački koncentracijski logor Stutthof u blizini Gdanjska.

„Kada smo dopremljeni u Stutthof, bili smo još uvijek napola normalni ljudi. Odjeveni u vlastitu odjeću. Do tada smo kao obitelji živjeli u getu. U Stutthofu smo počeli osjećati – mi više nismo obitelj."

Obitelj je razdvojena. Muškarci na jednu, žene i djeca na drugu stranu. 16-godišnji Naor je 26. srpnja 1944. gledao kako su žene i djeca okupljeni na drugoj strani žičane ograde. „Kada sam vidio majku s mojim mlađim bratom, tu je bila čitava kolona žena i male djece. Tada sam znao da ih vidim zadnji put. To mi je bilo jasno." Istog dana su Naorova majka i brat otpremljeni u Auschwitz i tamo ubijeni. Njoj je bilo 38, a bratu šest godina.

Irmgard F. na drugoj strani žičane ograde

19-godišnja Irmgard F. je možda tog jutra bila u službi. Ona je bila tajnica zapovjednika logora Paul-Wernera Hoppea. Sada, skoro 80 godina kasnije, ovoga četvrtka će se naći pred sudom.

Prema optužnici koju je podiglo Državno odvjetništvo Itzehoe, ona je „kao stenografkinja i tajnica u zapovjedništvu bivšeg koncentracijskog logora Stutthof između lipnja 1943. i travnja 1945. pružala pomoć odgovornima u logoru kod sustavnog ubijanja ondje zatočenih osoba". Ova 96-godišnjakinja je optužena za pomoć u ubojstvu u više od 11.000 slučajeva.

Irmgard F. je već dva puta svjedočila o svojoj ulozi u Stutthofu. 1954. godine je ispričala da joj je zapovjednik Hoppe svakodnevno diktirao dopise i radiograme. No ona tvrdi da nije ništa znala o smrtonosnoj mašineriji koja je ubila desetke tisuća ljudi neposredno u blizini njezinog radnog mjesta.

Za Abbu Naora za suđenje je prekasno

Naor je odbio sudjelovati u sudskom postupku kao jedan od tužitelja. Dapače, on smatra da staru ženu treba ostaviti na miru. Jer, kako kaže, „krupne ribe" su puštene. „Pa nisu nas tamo u Stutthofu vodili u ured kako bismo vidjeli gdje ona radi. Ali ako je nešto krivo napravila ili skrivila – zašto se čekalo do danas?" On također ističe: „Ponekad je gore od zatvora živjeti s mišlju da se nekome učinilo nešto loše."

Odvjetnik Onur Özata, koji u ovom sudskom postupku zastupa brojne žrtve i članove njihovih obitelji, u razgovoru za DW kaže da o tome pojedini preživjeli imaju drugačije mišljenje. I da oni u kaznenim postupcima u pravilu ne sudjeluju radi osvete. On ističe da je za mnoge preživjele važnije svjedočiti, biti u sudnici i ispričati svoju priču. „Ono što oni kažu je: mi ne želimo da te sudbine padnu u zaborav."

Odvjetnik Irmgard F.: "Neću opovrgavati svjedočenja žrtava”

I Wolf Molkentin, odvjetnik optuženice, u razgovoru za DW kaže da u načelu kasna suđenja za nacističke zločine smatra ispravnima. „Po mom osobnom mišljenju nije dovoljno ukazati na propuste iz prošlosti, recimo da puno počinitelja nije izvedeno pred sud, kako bi se reklo da sada više ne treba pokretati sudske postupke."

On kaže da ne namjerava tijekom suđenja opovrgavati svjedočenja žrtava. „Naprotiv, želim sudjelovati u tome da ostaje zajamčen dostojanstveni okvir za utvrđivanje i pojašnjavanje glavnih djela." To mu je vrlo važno, ističe.

Također je naglasio da će se kao odvjetnik obrane osobno suočiti s optužbama na račun njegove branjenice. „Tu se mora točno pojasniti od kojih saznanja u odnosu na ubojstva se može polaziti i u kojoj su mjeri onda ona dovoljna za optužbu za sudjelovanje u ubojstvu."

Djeca kao mali terapeuti

Naor je preživio logor Stutthof, kao i još dva logora za prisilni rad u Bavarskoj. Nakon što su ga Amerikanci oslobodili, odselio je u Izrael. Desetljećima je šutio.

Ali onda je pronašao način za ophođenje sa svojom životnom pričom. Naor je već posjetio na stotine škola i tamo pričao o svojim iskustvima. Djeca su za njega, kaže, kao mali terapeuti - dala su mu snagu da se pozabavi sa svojom prošlošću. „Također našom obvezom smatram da ih držimo budnima i mladim ljudima objasnimo što se može dogoditi ako se ne pazi."

Suđenje je trebalo početi jutros, ali se 96-godišnja Irmgard F. nije pojavila na sudu. Kako se doznaje taksijem je jutros pobjegla iz staračkog doma. Za nju je izdan uhitbeni nalog. Nakon nekoliko sati je pronađena u Hamburgu i uhićena.