Studentski rad ne treba zabranjivati, nego regulirati

Je li studentski rad postao sredstvo eksploatacije studenata, ali i pritiska na stalno zaposlene radnike? Sindikalisti Vilim Ribić i Krešimir Sever uvjereni su da jest, tvrdeći da poslodavci otpuštaju stalno zaposlene radnike i na njihova mjesta dovode studente koji isti posao rade za niže plaće i davanja državi, na štetu države i radnika, zbog čega su ovih dana zatražili dodatno ograničavanje rada studenata.

Sever odmah na početku za DW uvjerava da nije protiv studentskog rada. Studentski rad ovaj sindikalist smatra potrebnim i poželjnim, ali upozorava i da "ono što se u posljednje vrijeme događa na tom području nije dobro ni za radnike, a ni za studente". "Problem je eskalirao, osobito unutar telekomunikacijskog sektora, u kojem je otpušteno puno radnika - riječ je o tisućama - a na njihova mjesta zapošljavaju se studenti. Ogroman broj studenata zaposlen je na poslovima koji su još donedavno bili rezervirani za radnike s ugovorom o radu. Riječ je o stalnim poslovima, u punom radnom vremenu, s radnim nedjeljama i blagdanima. Slično je i u drugim sektorima, osobito u trgovini. U mnogim trgovačkim centrima moguće je vidjeti oglase kojima se pozivaju studenti za rad na blagajnama, a također je riječ o trajnim poslovima", navodi Sever, koji dodaje da su sindikati na taj problem pokušavali upozoriti nadležne.

Jeftin izvor zarade

Naš sugovornik tvrdi da su studenti, na koje se ne odnosi Zakon o radu, poslodavcima postali jeftin izvor zarade, što je jasno iz računice kojom to obrazlaže. Nakon što plati pristojbu student servisu i obavezne doprinose poslodavca studentski rad košta 17,5 posto na neto iznos koji dobije student, a često je riječ o minimalnom iznosu od 18 kuna po satu, dok se taj iznos na plaće stalno zaposlenog radnika penje na više od 37 posto, a s porezom i prirezom i na više od 50 posto. "Zato su mnogi poslodavci shvatili da im je studentski rad puno jeftiniji, a da pritom nisu povisili plaće ostalim zaposlenima, niti su bitnije povisili satnicu studentima", podvlači Sever, koji smatra da je upravo to razlog što studenti danas više ne rade samo sporedne i povremene poslove, nego je često riječ o radnicima s punim radnim vremenom, koji samo rade na studentski ugovor.

I površan uvid u ponudu poslova zagrebačkog Student servisa, dostupnu na internetu, potvrđuje takav zaključak. Ondje su, naime, brojni oglasi za stalan rad u trgovinama, dok telekomunikacijske kompanije imaju stalno otvorene ponude studentima za poslove u raznim sektorima - telefonske prodaje, poslovnih korisnika i tehničke podrške. Većina tih radnih mjesta ranije je bila rezervirana za stalno zaposlene radnike. Zato se prema sindikalnim podacima udio studentskog i agencijskog rada u telekomunikacijskim kompanijama skoro izjednačio s udjelom stalno zaposlenih radnika, a prema analizi koju je nedavno pripremila stručna skupina Ministarstva financija, studenti predstavljaju i polovicu radne snage i u nizu trgovačkih lanaca s više od tisuću zaposlenih.

Teorija jedno, praksa drugo

Sever, međutim, ipak ne zahtijeva zabranu studentskog rada, niti njegovo poskupljenje, ali traži njegovo ograničavanje. Smatra da bi trebalo limitirati maksimalan broj sati koje student može godišnje odraditi, a predlaže i druge mjere kojima bi se omogućilo lakše školovanje i studiranje, poput subvencioniranja podstanarstva i prijevoza, kao i povećanja broja stipendija kako bi se poboljšao standard studenata, pogotovo u deficitarnim strukovnim zanimanjima. "Trebalo bi stvarati puno snažnije fondove iz kojih bi se mogao stipendirati puno širi krug studenata, pogotovo iz siromašnijih obitelji", uvjeren je Sever.

Dr. Iva Tomić, znanstvenica s Ekonomskog instituta Zagreb, koja se bavi tržištem rada, također ističe da Hrvatska nikako ne bi trebala zabraniti studentski rad, niti ga ograničiti, ali smatra da bi ga definitivno trebala regulirati. "U teoriji, sve izgleda jako lijepo posloženo. S jedne strane, studentima je svakako potreban dodatni novac tijekom studiranja, a i stjecanje radnog iskustva tijekom studija itekako je poželjno. Nasuprot tome, poslodavci možda za neke poslove preferiraju privremeni i nešto jeftiniji studentski rad, ali na ovaj način oni imaju priliku i izravno sudjelovati u formiranju svojih budućih kadrova. Praksa ipak sugerira nešto drugo", ocjenjuje za DW mlada znanstvenica koja dodaje da postoji nemali broj primjera iskorištavanja usluga student servisa kako bi se preko fiktivnih studentskih ugovora isplaćivale manje plaće i/ili manja davanja državi. Prema njezinim riječima, ima čak i primjera iskorištavanja samih studenata, gdje se za klasičan dugotrajan rad (više od 12 mjeseci s 8-satnim radnim vremenom) koriste studentski ugovori umjesto regularnog zapošljavanja, pa se čak događa da studenti produljuju studiranje da bi mogli koristiti ovo pravo.

Automatsko zapošljavanje

Ipak, kada je riječ zahtjevima za ograničavanjem studentskog rada, naša sugovornica poziva na oprez. Prije bilo kakvih zabrana i ograničenja, po njezinom sudu, valjalo bi doći do konkretnijih informacija i brojki o zloupotrebama i kršenju zakona, "jer ako je njihov broj zanemariv onda treba poraditi na boljoj provedbi zakona".

U slučaju Hrvatske, kako objašnjava dr. Tomić, trebalo bi najprije krenuti od konkretnih brojki o broju studenata koji koriste usluge student servisa, za kakve tipove poslova i koliko sati godišnje rade. "U slučajevima kada student radi za istog poslodavaca dulje od 12 mjeseci s normalnim radnim vremenom, možda bi rješenje bilo automatsko zapošljavanje takve osobe na klasičan ugovor o radu. Ili, alternativno, da se studentski rad uzima kao relevantno radno iskustvo te da se to vrijeme priznaje u potpunosti kao relevantan radni staž", predlaže dr. Tomić, koja na kraju ipak dodaje da se odgovor na pitanje o regulaciji ovog segmenta tržišta rada zapravo krije u odgovoru na pitanje: koji je osnovni motiv poslodavaca za zapošljavanje osoba preko studentskih ugovora?