Stare devizne štediše se nadaju pobjedi pravde

„Pravda će pobijediti kad-tad. Preživio sam ja puno toga, pa ću i ovo“, kaže 75. godišnji Ismail Ališić čije se prezime spominje u presudi Velikog vijeća Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu koje je polovicom srpnja ove godine potvrdilo prvostupanjsku presudu u predmetu 'Ališić i ostali' prema kojoj su Slovenija i Srbija obvezne namiriti prevarene štediše Ljubljanske banke i Invest banke.

Ljubljanska banka i Invest banka su Ališića, kao i nekoliko stotina tisuća drugih prijeratnih štediša, privukle visokim kamatama na oročeni novac. “Radio sam i po 12 sati dnevno. Moja supruga također. Svaku marku sam po tri puta okretao u ruci i razmišljao da li da ju dam u banku koja mi je nudila kamatu od 12%“, priča Ališić koji je svoj gastarbajterski život u Njemačkoj počeo prije skoro 50 godina, prvo u rudniku u Kamp-Lintfortu, a kasnije u Mercedesu u Sindelfingenu.

Nada u pravdu i Mujčina

Novac je preko noći nestao, a kada se obratio Ljubljanskoj banci, rečeno mu je da sačeka kraj rata. Rat se završio, a uporni Ališić, kako kaže „vjeruje u pravdu i Bešlu“. Bešlo Mujčin je odvjetnik iz Düsseldorfa, jedan je od ključnih ljudi koji su izvojevali pobjedu pred Europskim sudom za ljudska prava. „Ova je presuda presedan. Ona je konačna i nema potrebe za vođenjem drugih sudskih postupaka. Slovenija i Srbija su obvezane mojim klijentima i svima drugima koji su u istoj situaciji omogućiti isplatu njihove devizne štednje. Aplikaciju sam podnio 30. srpnja 2005. godine i izdvojio sam ovo troje klijenata zbog ekonomičnosti“, kaže Mujčin.

Procjenjuje se da je obveza Slovenije prema prevarenim štedišama u Hrvatskoj i BiH, bez kamata, 400 milijuna eura. Srbija se u ovom sudskom postupku našla jer je zajedno s Eminom Ališić i Azizom Sadžakom povrat stare devizne štednje tražio i Sakib Šahdanović, štediša Invest banke, čije je sjedište u Srbiji.

Šahdanović će za nekoliko godina u mirovinu. Početkom 80-tih je napustio Biberovo Polje, općina Gradačac, i trbuhom za kruhom krenuo u Njemačku. Visoke kamate su privukle i Šahdanovića koji je sada u potpunosti izgubio povjerenje u banke. „Koliko god da budem imao novca, ne bih ga dao banci. Ulagao bih u nekretnine, jer ih je dosta lakše vratiti u posjed nego novac“, priča Šahdanović koji danas živi na relaciji Bosna i Hercegovina – Njemačka.

Ušteđevina za liječenje bolesne kćerke

Presuda je konačna, a odnosi se i na sve ostale štediše banke s područja nekadašnje zajedničke države koji su u istom pravnom položaju kao tužitelji iz BiH u čijem je slučaju presuđeno. Ivan Jurković iz Djakova je u Njemačku došao s 33 godine. Danas mu je 77 i cijeli radni vijek u dijaspori je, kako kaže, proveo u pekari. Mirovinu je dočekao kao pekar i ono što se dogodilo s njegovom ušteđevinom nije „mogao ni zamisliti da bi se to moglo desiti“.

Jurković se obraćao predstavnicima Ljubljanske banke u kojoj je štedio novac. Obraćao se i molio ih da mu isplate ušteđevinu kako bi platio liječenje, sada već 40-godišnje kćeri. „Moja kćerka je već imala 23 operacije. Zadnja je trajala od pola osam ujutro do četiri sata poslijepodne“, uplakanim glasom priča Jurković koji dodaje da se planira obratiti i visokoj predstavnici za nasljedstvo u ministarstvu inozemnih poslova Slovenije Ani Polak-Petrič.

Ponovo „lov“ na štediše

Ališić, Šahdanović, Jurković i Mujčin se nadaju da će presuda biti brzo izvršena. „Samo korektnim, konkretnim i konstruktivnim radom možemo doprinijeti da se ova presuda izvrši“, navodi Mujčin i pojašnjava: „Punomoćnici bi svoje interese trebali staviti u drugi plan. Trebamo pokušati pomoći ljudima. Istovremeno trebamo pomoći Sloveniji i Srbiji. Poznata nam je nezavidna gospodarska i financijska situacija u ovim državama.“

Mujčin starim deviznim štedišama savjetuje da nipošto ne prodaju štednju. Naime, bilo je slučajeva da su ju ljudi prodavali čak za polovicu vrijednosti. On kaže i da trebaju pripaziti na to kome dalje povjeravaju zaštitu svojih interesa. „Mnogi su mi nudili pomoć, ali su odmah tražili novac. Jedino Mujčin nije tražio novac unaprijed“, kaže Sakib Šahdanović koji, pored toga što je izgubio povjerenje u banke, pomalo gubi povjerenje, kako navodi, i u ljude. Mujčin poziva sve punomoćnike da mu se jave kako bi pokušali organizirati, odnosno objediniti aktivnosti koje su dalje potrebne u cilju interesa zaštite štediša i izvršenja presude.

Trenutno je pred Europskim sudom za ljudska prava više od 1.650 sličnih zahtjeva koje je podnijelo 8.000 osoba. Inače, ukupno je oko 350.000 starih deviznih štediša.