Srbija nema "kritičnu masu za klasičnu revoluciju“
5. travnja 2019
DW: Što očekujete od mitinga 13. travnja u Beogradu i kako Vam djeluje prijedlog predsjednika Nove stranke Zorana Živkovića da se na ulici ostane do 9. svibnja?
Branislav Trifunović: To su sve lijepe želje. Ne znam što da očekujem, mislim da ni oni ne znaju što će raditi toga dana, kao što nisu znali što će onog dana kada smo stajali ispred Predsjedništva (Srbije, op. ur.). Mislim da je potvrđena moja teza da nemamo kritičnu masu za klasičnu revoluciju. Bilo bi idealno kada bismo došli 13. travnja i tamo na smjenu bili do 9. svibnja. Ali, kada smo stajali ispred Predsjedništva, već poslije dva, tri sata mnogi su počeli razmišljati gdje će popiti kavu.
Paradoksalno je to što ljudi koji su gladni podržavaju Vučića. Zadovoljni su time što imaju i plaše se da to ne izgube. Ljudi koji prosvjeduju uglavnom imaju poslove, tu nije samo srednji stalež, ima tu studenata i ostalih, ali nekako nisu dovoljno gladni. Čini mi se da smo 96/97. i bili baš gladni. Ne vjerujem sada u tu vrstu revolucije, prestao sam vjerovati u nju. Te subote su neki odušak od svega i djeluje mi da nisu suštinska borba. Volio bih da nisam u pravu i da se 13. travnja ispostavi da ima 10.000 ljudi koji će na smjenu biti ispred Skupštine, ali nisam siguran da će se to i dogoditi.
Za 19. travnja je u Beogradu najavljen i skup pristaša Srpske napredne stranke (SNS) (vladajuća Vučićeva stranka, op. ur.). Oni će se u Novom Sadu okupiti i 11. travnja. Strahujete li, kao neki, od eventualnih sukoba pristaša različitih političkih opcija?
Pa oni pokušavaju nešto zategnuti. Evo, u četvrtak (4.4.) su ispred Skupštine grada poslali žene iz te iste Skupštine, kada su se tamo pojavili predstavnici Saveza za Srbiju sa zahtjevom da ih primi (gradonačelnik Beograda, op. ur.) Radojičić. Te žene im nisu dale ući, urlale su, psovale, nazivale ih fašistima.
Oni sada idu na tu kartu – po njima su predstavnici oporbe fašisti, mrze i tuku žene. To je ta potpuno besmislena matrica. Ovaj luđak je odmah sazvao konferenciju za medije za samo dvije televizije koju je prenosio RTS i govorio je o onome što se događalo. Ne znam bi li se oni smjeli kockati s tom vrstom kontramitinga. On je probao najavom skupa 12. travnja u Novom Sadu uplašiti ljude koji tamo prosvjeduju, ali oni su mu odgovorili: Mi smo tu, a ti vidi hoćeš li doći. Zato mislim da njemu ne treba ta vrsta problema.
Poslije upada u RTS i onoga što se događalo sljedećeg dana izgledalo je da je prosvjede preuzeo Savez za Srbiju i da se posebno nametnuo lider Dveri Boško Obradović. Tko je glavni organizator mitinga 13. travnja?
Jasno je da je prosvjede preuzela oporba. Ne samo Dveri, nego svi oni. Obradović se tu pojavio kao netko tko je, rekao bih, malo više nekontroliran, ali možda ima malo više hrabrosti od ostalih. Sada sve u vezi s prosvjedima najavljuje oporba. Ja sam tu i dalje – šetat ću, govorit ću po gradovima, iako sam od početka tvrdio da neće biti dobro ako oporba preuzme prosvjede. Mislim da su oni prosvjede shvatili kao dozu adrenalina u srce koju su dobili, a čini mi se da se još nisu pozicionirali kao oporba.
Ja i dalje ne znam tko je ovdje oporba. Prije nekoliko dana je Marinika Tepić napravila samostalni zastupnički klub – u skupštini koju oporba bojkotira. Zato mi se čini da oni nekad ne znaju što rade. Godinama sam govorio da se oni samo bore za svoje pozicije. Mislim da će se oni, kada se ovo završi, vratiti u svoje klupice, strančice, u svoje biznise, a ljudi koji su isturili glave u nekim malim mjestima će ostati sami i neće imati tko da ih zaštiti. To je ono što je za mene strašno.
Mnogi se pitaju što će dogoditi poslije 13. travnja i procjenjuju da oporba nema precizan plan. Je li radikalizacija prosvjeda, koju neki spominju, za Vas ispravan put?
Ne znam što je to radikalizacija. Upad u RTS (Radio-televiziju Srbije, op. ur.) je sljedeće subote na ulice doveo 20 posto više ljudi. To je činjenica, ali ne znam jesam li za takvo nešto. To je možda previše. A opet, toliko se bijesa nakupilo u ljudima, kao 5. oktobra. (5. listopada 2000. kad je srušen Milošević, op. ur.)
Je li stvarno baš toliko bijesa u ljudima? Osim toga, neki su upad u RTS prokomentirali kao budalaštinu.
Mislim da se nakupilo dovoljno bijesa. Možda ne baš toliko kao 2000., jer RTS je tada bio previše gadan i odvratan. Ali nije ni ovaj RTS ništa manje gadan. Sada ima nekih ispušnih ventila, postoji npr. Twitter, a ima i mnogo mazanja očiju. Ali, suštinski, RTS je isto što je bio 2000. godine. Oni vas dovedu do toga da upadnete tamo. Ponavljam, ne opravdavam to, ali neki bijes postoji u narodu. I ranije su ljudi tijekom tih prosvjeda bili za to da se tamo uđe, jer se tu radi o ponižavanju i vrijeđanju inteligencije. To je gore sada nego ranije, jer mnogo više nam lažu, mnogo više manipuliraju, mnogo više kradu, manje se može govoriti u javnosti bez posljedica nego 1996. i 1997. Tada je bilo više slobodnih novina, medija, nisu se zabranjivale predstave...
Na prosvjedu 23. ožujka u Kragujevcu, par dana poslije izricanja konačne presude Karadžiću, vi ste se ispričali mlađim generacijama, između ostalog jer je Srbija, rekli ste „štitila zločince". Jeste li tada imali na umu tu presudu?
Pa skoro nitko ništa u Srbiji nije rekao, ni vlast ni oporba. Demokratska stranka je izdala jedno suvislo priopćenje. Bio sam nedavno na tribini gdje je neka političarka iz Narodne stranke Vuka Jeremića rekla da više i ne treba govoriti o zločinima. Ne slažem se s time. Suština je da govorimo o zločinima.
Dakle, u vašem govoru u Kragujevcu jeste aludirali na tu presudu?
Apsolutno. To sam uradio jer se skoro nitko nije oglasio osim Boška Obradovića koji je rekao da je to pritisak na Srbiju, itd., zaboravljajući da mi produžavamo agoniju tako što ne osuđujemo svoje zločince. Ova zemlja je godinama čuvala i Mladića i Karadžića. Nama je lakše braniti „heroje", kvazi generale i vođe koji su činili zločine. On iz zatvora neće izaći jer je osuđen za Srebrenicu, za granatiranje Sarajeva, itd. i to je ono što mi i dalje ne možemo sebi priznati. Zbog toga vjerojatno nećemo ni napredovati kao društvo, jer ne znamo odvojiti se od zla.
U Beogradu je na prosvjedima u posljednju subotu govorio i Čedomir Antić. Predstavljen je kao profesor i jedan od autora knjige „Istorija Republike Srpske". Okupljene je pozdravio riječima „Živjela Srbija i srpske zemlje". Što mislite o odluci da on bude pozvan da govori? I kako Vam djeluje to što se na skupu na spomen Kosova čuju uzvici „izdaja, izdaja"?
Pa to su desničari koji i dalje to ganjaju. Većina njih nikad nije ni bila na Kosovu. Mene je sramota kada se kaže „Živjela Srbija i srpske zemlje".To znači da ta luđačka ideja da smo mi zakinuti i dalje postoji. Nažalost, postoje i dalje ljudi koji će nas tjerati u neke ratove.
Nikada ne bih ratovao ni za Republiku Srpsku, ni za Kosovo. Ta Bosna je napaćena i služi i dalje za potkusurivanje nacionalističkih ideja. Hrvatska se bori za Herceg-Bosnu, mi ovdje flertujemo s Dodikom. Moji najbolji prijatelji žive u Sarajevu, gdje nikada nisam imao nijedan problem. Nitko me nikad nije poprijeko pogledao. Sarajevo je napaćeno, razoreno, istina je i to da tamo nema Srba itd., itd., ali mislim da je u tom gradu i cijeloj Bosni dosta podjela. U sarajevskom kantonu nema nijedne nacionalne stranke u vlasti. Nadam se da će se taj virus raširiti i malo dalje.
Kada su počeli prosvjedi rekli ste da se ne namjeravate profesionalno baviti politikom i da gluma ostaje vaš jedini posao. Stojite li i dalje pri takvoj odluci? Vaš brat, a sada recimo i Volodimir Zelenski u Ukrajini, posvetili su se politici.
Stojim, naravno. Tu nema nikakve rasprave. Mislim da je ulaženje u politiku u njihovom političkom sistemu ulazak u blato iz koga se ne može izaći i da se suštinski ne može ništa uraditi. Sada i ne znam za koga bih glasao.
Branislav Trifunović rođen je 1978. godine u Kruševcu. Diplomirao je glumu na Akademiji umjetnosti u Novom Sadu. Od 2010. godine je stalni član ansambla kazališta Atelje 212. Igrao je u desecima kazališnih predstava i dvadesetak filmova, između ostalog „Pogled sa Ajfelovog tornja" i „Sedam i po". Dobitnik je nekoliko nagrada, među kojima je i Povelja za izuzetno glumačko ostvarenje, za ulogu u filmu „Jesen stiže, Dunjo moja".