Sedam godina nakon atentata život se vratio u Pariz

Pariz 23. listopada 2022. uspješan njemački folk-pop duo Milky Chance nastupa pred oduševljenom publikom u klubu. Na prvi pogled potpuno normalna situacija. No klub nije bilo kakva koncertna dvorana, to je Bataclan. Prije sedam godina, 13. studenog 2015., trojica islamističkih terorista s jurišnim puškama i pojasevima s eksplozivom upali su u dvoranu za vrijeme koncerta američkog benda Eagles of Death Metal i ubili 90 ljudi.

Otprilike u isto vrijeme, 40 drugih građana Pariza i gostiju ubijeno je u napadima na barove, restorane i nacionalni stadion Stade de France. Pariški napadi terorističke organizacije Islamska država (IS) uzdrmali su temelje Francusku, a Bataclan je postao simbol ovog tragičnog dana.

Te noći 13. studenog novinar Antoine Leiris izgubio je suprugu Hélène. Njih dvoje bili su mladi roditelji, njihov sin Melvil imao je samo 17 mjeseci. Dok je svijet pokušavao pronaći objašnjenje za nepojmljivi užas koji se dogodio 13. studenoga, Leiris je na Facebooku objavio otvoreno pismo. Dirljivim riječima obratio se atentatorima i zanijekao im, kako ih je nazvao, "mrtvim dušama", svoju mržnju i mržnju svoga sina. Poruka je obišla svijet. Leiris je kasnije objavio knjigu "You don't get my hate" („Moju mržnju nećete dobiti"), u kojoj govori o tome kako se sa svojim sinom borio za povratak u život.

Pogled izvana

10. studenoga 2022. filmska ekranizacija istoimene knjige stigla je u europske kina. Iskusni njemački redatelj Kilian Riedhof ("Homevideo" i "Gladbeck") preuzeo je ovaj težak materijal. U razgovoru za DW navodi koliko ga je knjiga, koju mu je tada preporučio rođak, dirnula kao oca i supruga i na kraju natjerala da snimi film: "Teško si je zamisliti ovaj teroristički napad i noćnu moru koja se događala ovoj obitelji. Bilo mi je sve to nekako jako blisko od prve sekunde i znao sam da to želim obraditi kao film."

Riedhof je otputovao u Pariz kako bi upoznao Antoinea Leirisa. Početna zabrinutost da bi možda Leiris više volio da materijal obrađuje jedan Parižanin je odmah nestala. "Mislio je da je dobro što smo bili na određenoj udaljenosti od epicentra onoga što se događa", rekao je Riedhof. "Za neke stvari je potrebna određena distanca kako bi se razumjele. Naša uloga je tada bila uloga suosjećajnog prijatelja. Ipak, bili smo itekako svjesni odgovornosti. Ta trauma je još uvijek jako svježa u Parizu, jako puno ljudi povezuju priče iz te noći ."

Oprezni filmski pristup

Riedhof u skladu s tim pažljivo pristupa ekranizaciji. U glavnoj ulozi: Pierre Deladonchamps, koji ne samo da fizički podsjeća na Leirisa, nego prenosi i šarm i intelekt kojim Leiris odiše unatoč svoj tuzi. Deladonchamps na apsolutno vjerodostojan način prenosi šok i traumu, ali i ozdravljenje čovjeka koji se uz pomoć sina vraća u život. Njihov stan im služi kao čahura, sklonište, gdje doduše sve podsjeća na Hélène, ali im istodobno daje snagu i novi smisao.Kamera je uvijek vrlo blizu Deladonchampsa i Zoé Iorio, koja igra ulogu Melvila.

"Bilo nam je važno da priču ispričamo pažljivo i osjetljivo. Radilo se manje o dramatiziranju, a više o slušanju i empatiji", rekao je Riedhof za DW. I uspio je. Napadi, atentatori, leševi - ništa od toga se ne vidi u "You won't get my hate". Umjesto toga, učinak koji takav čin ima na jednu obitelj. Suočiti se s osjećajem mržnje i očaja i to nadvladati, a istodobno to učiniti fizičkim iskustvom za gledatelja, to je u svakom slučaju, kako kaže redatelj, bio glavni zadatak.

Parižani su si vratili oduzeti noćni život

Nakon terorističkog napada dvorana Bataclan bila je temeljito renovirana i zatvorena oko godinu dana. Tada je Pariz ponovno dobio ovo važno kulturno mjesto. Prkosom i parolama poput "Je suis en terrace", ("Na terasi sam"), Parižani su pokazali kako ne dopuštaju da ih se zastraši niti da im se oduzme njihov životni stil. Govoreći o ponovnom otvaranju Bataclana, britanski glazbenik Sting rekao je kako želi podsjetiti na žrtve, ali i istodobno slaviti glazbu i život. Karim i Djerry, koji rade kao zaštitari u Bataclanu, rekli su prije početka koncerta Milky Chancea u listopadu za agenciju Dpa kako su u međuvremenu navikli raditi na ovom mjestu, ali da „uvijek razmišljaju o tomu što se dogodilo".

Philipp Dausch iz Milky Chancea koncert doživljava kao "balansiranje", no možda je upravo to izazov. A njegov kolega iz benda Clemens Rehbein dodaje: "To je reakcija koja slavi život", i smatra da je to ispravno. “To što se ovdje opet održavaju koncerti i vlada tako opuštena atmosfera ne znači, niti bi trebalo značiti, da se zaboravi ono što se dogodilo."

Kilian Riedhof je u intervjuu za DW također govori o tome koliko je noć terora u Parizu još uvijek prisutna: "Rana je vidljiva i danas, ljudi imaju vrlo konkretnu vezu s tom noći. Ali mislim da su se Parižani vrlo brzo počeli suprotstavljati tom osjećaju upravo životom i popiti pivo na terasi i uzvratiti kulturom."

Želja terorista je bila da se ljudi povuku. Njihov cilj je bio strah. No: „Parižani su vrlo brzo shvatili da upravo to ne treba činiti, ne treba dopustiti da te izbace s javnih mjesta, nego se vratiti životu, biti zajedno, braniti kulturu: kazalište, glazbu, kino,  jer to je pravi odgovor na mržnju."

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu