Presuda za napad na Bataclan u Parizu

Proteklih deset mjeseci je čitavo područje oko Palače pravde u središtu Pariza pretvoreno u zonu visoke sigurnosti, okruženo metalnim ogradama i čuvano od stotine policajaca u punoj spremi čija su vozila bila poredana ispred zgrade.

U zgradi se sudilo skupini od 20 osoba - šestorici u odsustvu – optuženih za sudjelovanje ili za pripremu najgoreg terorističkog napada u Francuskoj od kraja Drugog svjetskog rata.

13. studenog 2015. teroristička skupina je ubila 130 ljudi u napadima na nogometnom stadionu, barovima, restoranima i u koncertnoj dvorani Bataclan. Napadači su za sobom ostavili pravo bojište i tisuće preživjelih s dubokim traumama, neki od njih i teško ranjenih, a traumatizirani su i članovi obitelji žrtava. Više od 2.000 ljudi podnijelo je i građanske  tužbe u sudskom sporu gdje se izricanje presude očekuje ove srijede. Ona bi mogla biti važna i za preživjele i za čitavu Francusku.

Tužba i svjedočanstvo žrtava

David Fritz Goeppinger je jedan od onih koji je podnio i građansku tužbu protiv optuženih: “Nisam očekivao ništa od suđenja, ali sad sam stvarno sretan što sam aktivno sudjelovao u procesu”, kaže nam u hodniku pred sudskom dvoranom.

Osam milijuna eura je koštalo uređenje sudske dvorane posebno pripremljeno za najznačajniji sudski proces u povijesti Francuske. Golemo suđenje je snimano za buduće naraštaje, zajedno sa još samo dvanaest suđenja gdje je to bilo odlučeno. 

Tijekom suđenja, 30-godišnji Fritz Goeppinger pisao je dnevnik na internetskom portalu France Info i svaki dan je objavio po jednu fotografiju. Sam fotograf je također bio jedan od 300 građana koji su podigli civilne tužbe i svjedočili pred sudom.

Te noći u studenom 2015. Fritz Goeppinger je bio jedan od oko 1500 posjetitelja koncerta američkog rock sastava Eagles of Death Metalu pariškoj dvorani Bataclan.

“Tu ću umrijeti”

Kada su trojica terorista počela ubijati ljude u dvorani, pokušao je pobjeći kroz prozor, ali ga je jedan napadač zaustavio. Odvukao ga je u prostoriju na katu i zadržao ga kao taoca s još 20 osoba. “Imao sam osjećaj kao da sam došao pred vrata pakla”, opisao je svoje osjećaje u svjedočenju pred sudom u listopadu prošle godine. 

Francuz porijeklom iz Čilea, duge kose i uredno obučen je pri svjedočenju izgledao posve smireno. Samo njegove riječi su svjedočile sav užas kojeg je još uvijek osjećao: „Rekao sam sebi, to je mjesto gdje ću umrijeti. Počeo sam se moliti da odem na dostojanstven način.“

„Kad je policija upala da nas oslobodi, svi smo pomislili ‚nemojte, to će biti kraj svih nas‘. A onda me je neko zgrabio i bacio na hodnik. Ustao sam i pomislio 'moj Bože, ja sam živ’”.

Kao nekom čudom, nitko od taoca ili policajaca nije niti poginuo, niti su ozbiljno povrijeđeni u toj izuzetno opasnoj akciji spašavanja. “Za mene je bilo doista važno reći moje viđenje zbivanja te noći. To je oblik utvrđivanja istine kao dijela mog oporavka”, kaže Fritz Goeppinger koji još uvijek pati od noćnih mora od tog kobnog dana.

I policajci bili zaprepašteni

Utvrđivanje istine bilo je podjednako važno bilo i za policajca Michela Cabochea. Tek tijekom suđenja je javnost uopće saznala i njegovu ulogu tijekom napada. 

Caboche je zajedno s njegovom policijskom posebnom jedinicom za borbu protiv terorizma BAC75N stigao među prvima u koncertnu dvoranu. "Kada smo ušli u Bataclan, pred očima nam se pokazao sav razmjer pokolja”, kaže nam Caboche. “Posvuda su ležala mrtva tijela, u zraku je bio miris krvi i baruta, a lokve krvi su bile na podu”.

Tijekom sljedećih nekoliko sati su evakuirali sve ranjene iz Bataclana. "A nakon toga, specijalci su nam rekli neka idemo regulirati promet, makar su nam uniforme bile potpuno krvave”, svjedoči policijski službenik. 

Baš kao i drugi policajci u službi te noći, svi su bili duboko šokirani onim kroz što su morali proći. Ali na višim zapovjednim razinama se prave kao da oni nikad nisu bili u Bataclanu.

„Nas se uopće ne spominje u službenim izvješćima niti u sudskoj istrazi. Kad sam počeo govoriti što smo učinili te noći su me nazvali lažovom. Dospio sam na crnu listu i više nisam unaprjeđivan".

Do sad, nema službenog objašnjenja za ovu šutnju. Zato vjeruje kako će barem njegovo svjedočenje sad promijeniti službenu dokumentaciju. 

Isprika terorista

Pred sudom se čula i druga strana. Tužba traži doživotnu kaznu zatvora za desetoricu optuženih. Među njima su osobe za koje se pretpostavlja da više nisu živi i koji su bili vinovnici ovog napada i bili na čelu međunarodne ćelije terorističke organizacije Islamska država (IS) koja je i preuzela odgovornost za napade. Pred sudom su i osobe optužene za nabavu oružja i dokumenata za teroriste dan prije napada.

Samo jedan od optuženih, Salah Abdeslam je zajedno sa devet drugih terorista i sudjelovao u samom napadu u Parizu 13. studenog. On je bio i središnja osoba ovog suđenja: Abdeslam nije aktivirao svoj samoubilački pojas - za kojeg su stručnjaci utvrdili kako je bio neispravan - i pobjegao je nazad u Belgiju. 

Pred sudom je on promijenio mišljenje: najprije se hvalio kako je "borac IS-a", a kasnije se ispričao žrtvama i preživjelima.

Ali za Arthura Dénouveauxa, još jednog preživjelog napada u Bataclanu i predsjednika Udruženja žrtava „Život za Pariz“, nije toliko važno što je Abdeslam rekao na sudu. "Ključna stvar je da je progovorio. Sad sud može donijeti odluku i može se provesti pravda", kaže za DW. 

Terorizam ne vodi nikamo

Za njega, ovo je odgovor demokracije Francuske na užas terorističkog napada iz 2015. "To je pokazalo kako je naše pravosuđe dovoljno zdravo prosuditi što se zbivalo te noći i kako je terorizam slijepa ulica i kako ne stvara heroje. Nekima se to čini očitim, ali neke mlade još uvijek privlači islamski terorizam. Nadam se da će sada svi shvatiti kako u terorizmu nema budućnosti i kako se moraju zaustaviti takvi napadi.”

Isto tako, to bi moglo značiti novo razdoblje u životima preživjelih kao što je on: “Možda ćemo mi preživjeli nakon toga biti u stanju ne smatrati se tek žrtvama i nastaviti živjeti naše živote.”

Policijski službenik Caboche se slaže da je suđenje dio procesa ozdravljenja i čitave države i njega osobno. No njegovo povjerenje kojeg je imao u francuske službe je nepovratno slomljeno.

Od te intervencije u noći u studenom 2015. je uvijek bio među prvima koji se javljao za baš svaki tečaj i vježbu u provedbi sigurnosnih akcija. “Htio sam svakako shvatiti kako bi se mogle spriječiti određene greške u našim postupcima u nekim budućim napadima", kaže nam na seminaru za borbu protiv terorizma kojeg drži za djelatnike privatnih tvrtki za osiguranje. Vrlo vjerojatno će takvih seminara biti sve više.

"Teška srca sam odlučio napustiti policijsku službu, makar je to uvijek bio moj posao snova. Shvatio sam koliko je teško navesti taj golemi sustav na nekakve promjene”, objašnjava. Sad mu je 41 godina, osnovao je više savjetničkih tvrtki i privatnu zaštitarsku agenciju. "Želim biti siguran da ljudi budu spremniji više nego ikad i da se tako nešto više nikada ne ponovi".