Sudski epilog terorističkih napada u Parizu

Četrdesetjednogodišnji Sébastien Dauzet je od 13. studenoga 2015. izuzetno osjetljiv. Tada je radio za šankom u restoranu La Bonne Bière na sjeveroistoku Pariza. Njegovo radno mjesto odjednom je postalo bojište. „Bilo je pola deset i ja sam mislio da sam čuo petarde. Najprije uopće nisam shvatio o čemu se radi“, objašnjava on za DW pred barom u kojem je tada radio. „Odjednom su svi počeli trčati. Neka osoba koju su pogodili u nogu pokušala je popeti se uz stube. Onda sam vidio napadače kako iz kalašnjikova pucaju na ljude. Kao na filmu. Bacio sam se na pod i ostao sam tamo.” Preživio je. Nije mogao znati da je to jedan od nekoliko napada koji su se skoro istovremeno odvijali u Parizu.

20 napadača pred sucem

Sada se sudi dvadesetorici njih koji su na ovaj ili onaj način pomagali teroristima. Taj proces je važan za preživjele. Devetorica terorista ubili su 130 ljudi u napadima na stadion Stade de France, na nekoliko barova i restorana i na koncertnu dvoranu Bataclan. To je bio najkrvaviji napad u Francuskoj od Drugog svjetskog rata.

Tada je napadnut i bar La Belle Équipe, oko dva kilometra od bara u kojem je radio Sébastien Dauzet. Iako nije bio tamo, teško mu je ići na to mjesto. „Ranije sam radio u ovom kraju, a moji prijatelji su te večeri ovdje slavili rođendan”, priča on stojeći ispred lokala. „Tu je bila i Michelli, djevojka mog talijanskog prijatelja Fila. Dva mjeseca prije toga on ju je zaprosio. Mislili smo da je preživjela. Sutradan smo saznali da je poginula." Naspram lokala je spomen-ploča s imenima 20 žrtava napada. Dauzet čita imena nekoliko minuta. Onda sa suzama u očima kaže: „Bila je pravi anđeo. Zgodna, inteligentna, fina. Svima nam nedostaje".

Proces će trajati najmanje devet mjeseci

Od dvadeset optuženih samo je jedan navodno direktno sudjelovao u napadu - Salah Abdeslam je razvozio teroriste na mjesta napada i pomagao im prije toga da proizvedu eksploziv. Ostali su optuženi za logističku podršku. Šest njih je u bijegu pa će im biti suđeno u odsutnosti. Istražni organi pretpostavljaju da su u međuvremenu poginuli na ratištima u Siriji i Iraku. Preko 1.800 civilnih tužitelja i 300 odvjetnika sudjelovat će u ovom mamutskom procesu. Jedan od građana koji tuži teroriste je Thierry, on ne želi odati svoje prezime. S nekoliko posjetitelja koncerta rok grupe Eagles of Death Metal zatvorio se u garderobu u Bataclanu dok su teroristi ubijali 90 ljudi. „Kada je došla policija, izveli su nas kroz glavni ulaz. Kada sam pogledao dolje, u pušačkom uglu vidio sam nekoliko mrtvih”, kaže pedesetšestogodišnjak pokazujući ugao ispred koncertne dvorane.

Thierry se nada oštrim kaznama

Thierry radi u turističkoj agenciji. Otkako je preživio teroristički napad misli da je rođen pod sretnom zvijezdom. Ipak, iza njegovog nasmijanog lica kriju se teški ožiljci. „Ne vjerujem da će ta rana ikada zarasti“, kaže on. „Čim se susretnem s nekim problemom u svakodnevici, trauma se vrati. A spavam jako loše, stalno se budim. Svake noći sanjam da se s oružjem u ruci borim protiv terorista, kako bih zaštitio druge ljude." Thierry ne vjeruje da će sudski proces to promijeniti. „Ipak, za mene je važno da tamo svjedočim i zato jer se sudski proces snima za arhive i za buduće generacije. Ali ne očekujem ništa spektakularno. Optuženi neće plakati ili ispričavati se. Oni će jednostavno platiti za to što su uradili. Nadam se da će dobiti maksimalne kazne."

Proces je za preživjele važna etapa

Psihijatrica Delphine Morali kaže da nisu svi pogođeni u stanju ne gajiti velika očekivanja. Ona radi u Centru za psihičke traume na Institutu za proučavanje žrtava u Parizu. Poslije napada je tu formiran krizni odjel za pomoć žrtvama terorističkog napada. Do danas tu dolazi dvadesetoro ljudi koji su preživjeli napad. „Neki od naših pacijenata do danas ne uspijevaju voditi normalan život. Još uvijek imaju simptome kao što je ekstremni oprez i nesanica”, kaže Morali i dodaje da neki od njih previše očekuju od sudskog procesa. „Suđenje je važna etapa – upravo jer nanesena šteta biva priznata i jer krivci bivaju kažnjeni", objašnjava ona. „Ali to nije dovoljno da se svlada traumu. Na kraju krajeva, mnogi se općenito više ne osjećaju sigurno, jer se od tada dogodilo više terorističkih napada. Osim toga, najveći broj tadašnjih terorista je mrtav, ne mogu ih pozvati na odgovornost. To frustrira.” Od 2015. je u terorističkim napadima u Francuskoj ubijeno još 250 ljudi.

Strah da će proces razočarati

Matthieu Mauduit se plaši da bi presuda mogla donijeti razočaranje. Njegov četrdesetjednogodišnji brat Cédric ubijen je u Bataclanu. Od tada ga ne napušta osjećaj da njegovom životu nedostaje važan dio. „Još uvijek uzimam antidepresive. Ne prođe ni jedan dan da ne pomislim na njega“, kaže on. Smatra da bratu duguje sudjelovanje u sudskom procesu. „Nadam se da ćemo makar dobiti nekoliko odgovora na sva ta otvorena pitanja. Mada pokušavam ne gajiti lažnu nadu. Optuženi se neće ispričati i zamoliti oprost. Oni su zarobljeni u svom fanatizmu, čak i ne priznaju naš pravosudni sustav."

Konobar Sébastien Dauzet će radije pratiti proces s udaljenosti. „Nešto mi kaže da ne trebam sudjelovati i da mi to neće pomoći. Dovoljno je drugih koji su tu da bi se zadovoljila pravda." Te kobne večeri Dauzet je htio ići na koncert u Bataclan. „Htio sam na koncert. Ali ni ja ni moja tadašnja djevojka, koja je također radila u jednom kafiću, nismo mogli dobiti slobodnu večer." Dok gleda na spomen-ploču njega obuzima strepnja: „Upravo mi je postalo jasno da je moje ime moglo biti ovdje. To boli." Dauzet uskoro seli iz Pariza. Hoće okrenuti leđa tom gradu i bolnim sjećanjima.