Sarajevo: "Graju i smijeh prekinuli su snajperski hici"

Sunčan dan, neobično miran, izvukao je djecu u sarajevskom naselju Sedrenik na ulice. Tog 3. svibnja 1995. godine, željni igre i druženja s vršnjacima, Amel i Džemil Hodžić izašli su iz kućnog skloništa. Amel je imao 16 godina, a Džemil je bio četiri godine mlađi.

„Toga je dana objavljen prekid vatre, neko primirje i jedva smo čekali igrati se vani. Ja sam se igrao s klikerima, a Amel je s prijateljima igrao tenis. Sve je izgledalo gotovo idilično“, priča Džemil za DW.

Sjeća se da su tog jutra zajedno doručkovali, prepolovili čokoladu koju su imali i sačekali mamu da dođe s posla. Bila je dežurna u Vojnoj bolnici.

Graju i smijeh djece prekinula je pucnjava.

„Bilo je toliko bučno, odzvanjalo mi je u ušima. Nastala je panika. Djeca vrište, skaču. Okrenem se i vidim moju prijateljicu, koja drži Amela. Pogođen je u grudni koš, ali je još bio na nogama“, prisjeća se Džemil.

Otrčao je po majku, koja je pokušavala reanimirati sina. Džemil kaže kako je brzo stiglo neko vozilo iz susjedstva i povezlo ih prema Vojnoj bolnici.

„U autu je Amel krkljao, govorio sam mami da je živ, da neće umrijeti, a ona mi je smireno odgovarala da je to zrak“, kaže Džemil.

Dok su se vozili, Džemil je s Amelove ruke skinuo krvlju uprljani sat.

„Ne znam zašto sam skinuo taj sat, možda sam se bojao da će ga netko ukrasti ili sam htio imati uspomenu na brata", kaže Džemil, te navodi kako je po prijemu u bolnicu Amel odmah odvezen na operaciju. Sjeća se da je ostao u sobi s maminim kolegicama, medicinskim sestrama, čekajući ishod operacije.

„Ušla je jedna sestra i rekla: 'Zove te mama'. Ušao sam u salu, a ona je tako smirena, s blagim osmjehom rekla da poljubim brata. Bio sam sretan, mislio sam da je spašen, da je operacija uspjela. Međutim, nakon par sekundi je dodala 'posljednji put'. Tada se srušio cijeli moj svijet“, priča Džemil.

Hitac u sljepoočnicu učenika

Nedžad Subašić je imao trinaest godina kada ga je snajperist pogodio u glavu. Ubijen je 28. prosinca 1992. godine u sarajevskom naselju Alipašino polje, kada je s tetkom i rođacima pokušao pretrčati preko nekadašnje Tetovske ulice.

Dok su se pripremali da pretrče tih dvadesetak metara ulice, po kojoj su stalno pucali, Nedžad je uzeo za ruku svog mlađeg rođaka Harisa.

„Prvo je potrčala mama, jer kao najopasnije je biti prvi, a potom smo i mi“, sjeća se Haris Ibrahimović, koji je tada imao sedam godina.

Često su prolazili tom cestom, koja je stalno bila pod vatrom snajpera, a zaštite na njoj nije bilo. Mjesecima kasnije na tom će mjestu biti postavljeni stari autobusi, kako bi zaštitili prelazak građana.

"Čuo sam pucanj, nisam primijetio da je moja lijeva ruka ostala prazna. Čuo sam da je jedan od građana rekao: ‘Ranjeno je dijete’. Ja sam bio već prešao na sigurno, mama se okrenula i počela vrištati. On je ležao u lokvi krvi točno na polovici te staze. Pogođen je snajperskim hicem u lijevu sljepoočnicu”, sjeća se Haris.

Zločini bez kazne

Priču o ubojstvu rođaka Nedžada Haris je ispričao nakon što je 2021.godine objavljen video francuskog fotoreportera Philippa Buffona o snajperskom gnijezdu u naselju Nedžarići.

Nakon objave videa, Tužiteljstvo Bosne i Hercegovine je, 21. svibnja 2021. godine formiralo predmet o video-snimkama snajperskog djelovanja u sarajevskom naselju Nedžarići.

"Predmet je formiran odmah nakon što su se na internetskim portalima pojavile video-snimke. Bit će ispitane sve okolnosti i uloga svih osoba zabilježenih na snimku”, priopćeno je tada iz Tužiteljstva BiH.

„Ja sam od tada dva puta dao izjavu istražiteljima Državne agencije za istrage i zaštitu", kaže Haris.

Snajperi u naselju Nedžarići nisu bili jedini koji su sijali strah među Sarajlijama. Za građane glavnog grada BiH koji su preživjeli opsadu, 30 godina kasnije sjećanje na snajpere sa Židovskog groblja, nebodera u naselju Grbavica koje je bilo pod kontrolom Vojske Republike Srpske, naselja Nedžarići te Špicaste stijene, s koje se pruža pogled na skoro cijeli centar grada i planine Trebević i dalje su asocijacija na strah koji su snajperi sijali u opkoljenom gradu.

Presuda za snajperiste nema

Irma je imala 11 godina. 20. ožujka 1993. godine ubio ju je geler granate, koja je pala među zgrade gdje su se igrala djeca.

„Moja Irma je izašla ispred haustora kako bi se igrala s drugaricama. Njihovu igru prekinula je granata, a Irmi je geler presjekao arteriju. Odmah je prevezena u bolnicu, ali nije preživjela. Od tada je prošlo gotovo 30 godina, ali bol za njom ne prestaje", kaže njen otac Fikret Grabovica.

Fikret, koji je sada predsjednik Udruženja roditelja ubijene djece Sarajeva, kaže kako su djeca tokom opsade sustavno ubijana.

„Na nekim lokacijama je, u jednom trenu, ubijeno po petero, šestero, sedmero djece. Meni je to strašno, tužno, tragično… Posebno mi je strašno da je netko gledao kroz nišan i smogao snage ispaliti metak u dijete od dvije ili pet godina", navodi Grabovica.

Nijedna individualna optužnica protiv snajperista nije podignuta ni pred Sudom u Haagu niti pred pravosudnim institucijama u Bosni i Hercegovini.

Haški sud je zbog kršenja zakona i običaja ratovanja i zločina protiv čovječnosti, te kampanje granatiranja i snajperskog djelovanja protiv civilnog stanovništva Sarajeva osudio Stanislava Galića na doživotni zatvor. Dragomir Milošević osuđen je na 29 godina zatvora.

Grabovica kaže da je od 1.601 ubijenog djeteta svako deseto ubijeno snajperskim metkom.

„Roditelji su godinama iščekivali da zločinci i oni koji su odgovorni za ubojstva djece tokom opsade Sarajeva budu kažnjeni. Međutim, to je izostalo i roditelje to jako boli“, dodaje on.

Lider bosanskih Srba Radovan Karadžić te ratni zapovjednik Vojske RS Ratko Mladić osuđeni su pred Sudom u Haagu na kazne doživotnog zatvora, između ostalog, i za zločine počinjene u Sarajevu.

Opsada Sarajeva počela je 5. travnja 1992. godine, a okončana je 29. veljače 1996. godine. Trajala je 1.425 dana. Tokom opsade poginuo je 11.541 građanin Sarajeva, među njima 1.601 dijete.

Potraga za fotografijom brata

Dvadesetak godina nakon što mu je ubijen brat, Džemil Hodžić uspješni je video-montažer, koji već više od deset godina živi u katarskoj Dohi. Pokrenuo je međunarodni projekt “Aleja snajpera”, prema zloglasnoj, jednoj od glavnih ulica u Sarajevu, ulici Zmaja od Bosne. Prvobitno je tražio od bratovih prijatelja, susjeda, da mu, ukoliko imaju, pošalju fotografiju brata.

„Nemam gotovo nijednu Amelovu fotografiju. Nemam fotografije naših druženja, rođendanskih proslava, sve ono što svako dijete kasnije čuva kao vrijednu uspomenu“, kaže Džemil.

Nakon 26 godina, dobio je fotografiju na kojoj je s bratom, godinu prije početka opsade Sarajeva.

„Zadnje tri godine sam više plakao nego u prethodnih 24. Nešto je kuljalo, možda krivnja, jer ja nisam plakao ni kada je pogođen Amel, nisam plakao ni na dženazi“, sjeća se Džemil.

U potrazi za fotografijama ubijenog brata, Sarajlija Džemil Hodžić prikupio je oko 1.200 fotografija nastalih u opkoljenom Sarajevu. Slike ubijene djece, prepunih bolnica, bježanja od snajpera. Život Sarajlija tokom opsade, sažet je, za sada, u oko 90 galerija.

Među prvima koji su mu se javili bio je fotoreporter Derek Hudson, koji mu je poslao tridesetak fotografija. Teško je reći koja je snažnija. Tada je krenulo. Počeli su se javljati fotoreporteri iz čitavog svijeta, koji su svjedočili tragediji Sarajlija.

Projekat „Snajperska aleja", kaže Hodžić, sada nije samo sjećanje na njegovog brata. Posvećen je svoj djeci kojima su meci i geleri prekinuli djetinjstvo.

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu