6. travanj i marginalizacija prošlosti Sarajeva

Jedan Zagrepčanin nedavno je u grmlju pronašao bistu revolucionara Ive Lole Ribara, nedaleko od mjesta gdje je bila postavljena. Vlastima je dojavljeno da je bista bačena u grmlje, a pročelnik zagrebačkog Ureda za upravljanje u hitnim situacijama Pavle Kalinić zamolio je one koji ruše spomenike da to više ne čine. „Na ovim prostorima je tradicija da uvijek kad neko dođe na vlast smatra da povijest počinje s njim. Ni s kim od nas ni prije ni poslije nije počela niti će povijest završiti. Kad su odlazili Turci, onda je Austrija koja je došla za njima rušila njihove spomenike. Nakon toga je došla Kraljevina Jugoslavija, pa je rušila sve austrijske spomenike. Onda je došla NDH (Nezavisna država Hrvatska), onda su došli partizani i onda je došla takozvana demokracija i svaki put ispočetka imamo rušenje spomenika. Mislim da bi jedanput s tom praksom trebali prestati", istaknuo je Kalinić.

Odnos prema prošlosti i spomenicima koji simboliziraju njene vrijednosti gotovo je identičan u svim državama bivše Jugoslavije. Moralne vrijednosti poput antifašizma osporavane su na razne načine. Spomenici koji simboliziraju vrijednosti iz prošlosti, danas su zapušteni ili porušeni, ostavljeni da propadaju zajedno s ruševnim ostacima nekadašnjih privrednih objekata. Uoči 6. travnja, Dana grada Sarajeva, uvjerili smo se da je slično i kod biste narodnog heroja Vladimira Perića Valtera, simbola sarajevskog otpora fašizmu. I ruševine na Vracama, koje su nekada bile spomenik žrtvama antifašističke borbe, danas svjedoče da živimo u nekim novim vremenima i s drugačijim vrijednostima.

Višestruki, simbolički značaj 6. travnja

Kod Valterove biste zatekli smo Sarajliju N.A. (želja mu je da ostane anoniman)koji za Deutsche Welle kaže da je odnos ljudi na ovim prostorima spram prošlosti „posebna priča". „Ono što je do jučer bilo dobro, danas nam ne valja. Olako se odričemo prošlosti na koju bismo trebali biti ponosni. Zaboravili smo žrtve iz Drugog svjetskog rata koje su pale boreći se protiv sila mraka, pa ćemo tako zaboraviti i one koji su u ratu devedesetih godina dali živote u borbi protiv onih koji su u 'modernoj Evropi' formirali koncentracione logore i počinili najteže ratne zločine, među kojima i genocid. Danas nam se dešavaju neviđeni apsurdi. Sljedbenici četničke ideologije u Prijedoru polažu cvijeće na grob partizana Mladena Stojanovića kojeg su upravo četnici ubili u Drugom svjetskom ratu. Eto kako se mi odnosimo prema prošlosti", ističe N.A.

6. travanj je Dan grada Sarajeva. Datum je to koji ima višestruko simboličko značenje za bosanskohercegovačku prijestolnicu. Tog dana 1945. godine Sarajevo je oslobođeno od okupacije u Drugom svjetskom ratu. 47 godina poslije, 6. travnja počinje razaranje i opsada Sarajeva, najduža u modernoj evropskoj historiji. Građani Sarajeva s posebnim emotivnim nabojem danas govore o tim događajima, ali i onome što zovu „kulturom sjećanja".Novinar sarajevskog Oslobođenja Đorđe Krajišnik kaže da je odnos Bosanaca i Hercegovaca prema spomenicima, posebno onim koji simboliziraju antifašističku borbu, ekvivalentan cjelokupnom odnosu prema prošlosti.

Prošlost u službi entonacionalnih politika

„Preciznije, mi svoju prošlost mitomanskim manipulacijama koristimo kako bismo u dnevno-političkom kontekstu iznudili nekakva, ničim dokazana, vijekovna prava koja nam ta naša navodno slavna historija daje nad drugima. Što će reći, prošlost se kod nas ne doživljava kao predmet stručnih proučavanja znalaca, već se uzima kao materijal za sukobljavanje i isključivanje drugih. Sukladno tome i naš odnos prema spomenicima koji obilježavaju našu zajedničku prošlost obilježen je nametanjem etničkog predznaka i isključivanjem drugih. U vrijeme Drugog svjetskog rata postojao je jedan oslobodilački pokret i jedna antifašistička borba. Danas nas ubjeđuju da je svaki narod ovdje imao neki svoj antifašizam koji nema dodirnih tačaka sa borbom drugih. To je, zapravo, jedan kvislinški narativ gdje nam se ispod maske etno-antifašizma nudi mimikrirani fašizam", kaže Krajišnik.

Građanin J.A. vjeruje da bosanskohercegovačko društvo nema jasan i definiran odnos prema spomeničkom naslijeđu, dok se prema spomenicima koji simboliziraju Narodnooslobodilačku borbu, kako ističe, njeguje posebna vrsta odbojnosti. „Takav stav proizlazi iz činjenice da većina ljudi uopće ne zna što ti spomenici simboliziraju pa je negativan odnos razvijen i prema onoj grupi spomenika koji ne veličaju komunizam i tekovine socijalizma. Antifašizam je civilizacijska vrijednost nulte kategorije pa bi to trebao biti razlog za ponos na našu antifašističku borbu i spomenike kojima odajemo počast sudionicima NOB-a. To što su danas u najgorem i najlošijem stanju partizanska groblja govori nam da kao društvo nismo uspjeli izgraditi adekvatan odnos prema prošlosti i da nemamo svijesti o značaju borbe protiv fašizma i nacizma. Paradoksalno, jer se mi imamo čime ponositi, a danas bi mnogi u Europi dali mnogo da samo mogu spomenuti kako su imali organizirani otpor nacizmu, pa i brigade sastavljene od Židova koji su naoružani branili svoje pravo na život. Narativ o ratu devedestih, koji ja inače zovem agresija na BiH, još nije konstituiran do kraja, što je veliki propust i bojim se da će u budućnosti, ono što mi danas znamo kao historijsku istinu, biti iskrivljeno, revidirano i drugačije tumačeno", kaže J.A.

Očito je da su u bosanskohercegovačkom društvu, ali i cijeloj zapadnobalkanskoj regiji marginalizirane vrijednosti iz prošlosti, uključujući „tekovine NOB-a". Ugledni bosanskohercegovački sociolog i psiholog, pr. dr. Esad Bajtal smatra da je upravo odnos prema prošlosti ključno pitanje ukupne bosanske i regionalne situacije.

Tko i zašto neće u Europu?

„Mi smo društvo koje je ispalo iz ideologije, a taj ispad se desio upravo devedesetih godina kada se svjesno, planski i programski napadalo moralne i civilizacijske vrijednosti o kojima je ovdje riječ, kako bi se ostvarili politikantski ciljevi, odnosno etno-interesi koji su danas na sceni. Tamo gdje društvo ispadne iz ideologije, prestaju idejne političke borbe, a na scenu stupaju interesne. U tom smislu, mi danas u BiH i regiji imamo etno-interesne grupe koje se u javnom prostoru lažno predstavljaju kao političke stranke. One, sa stanovišta svojih vlastitih interesa koji se najbolje ogledaju u opustošenoj i opljačkanoj zemlji prevarenih, poniženih i uvrijeđenih građana ne mogu priznati onaj sustav vrijednosti i istodobno provoditi ovo što danas provode. Očito, ovdje se iza priče o etnosu i tzv. vitalnom nacionalnom interesu, kriju pragmatički orijentirane interesne grupe i tu je naš temeljni društveni, politički i civilizacijski problem", kaže dr. Bajtal.

Bajtal vjeruje da rješenje ovog problema nije moguće bez koordinacije modernog svijeta koji je, nažalost, šutke gledao, i bio svjedok rušenja sustava vrijednosti prošlog, jugoslavenskog društva. „I to je još jedan paradoks. Danas zapadna društva od nas traže da prihvatimo standarde za ulazak u Europsku uniju, 'zaboravljajući' da su, koliko jučer, tj. devedesetih godina, gledali sasvim mirno i nijemo, kako se u krvi, suzama i nasilju, ruše upravo ti principi na kojima Evropa danas pokušava izgraditi sebe", ističe naš sugovornik.

Esad Bajtal: „Mi smo bili Europa prije Europe"

„Evropa se danas gradi na multikulturnim principima, upravo onima po kojima smo mi ovdje mirno i ljudski živjeli pedeset godina. Drugi paradoks je u tome, što ostvarenje tih principa, realizaciju tih zahtjeva, Europska unija danas traži upravo od onih koji su sve to rušili i srušili u krvi i zločinu. To je vrlo komplicirana i dijalektički kompleksna situacija. Ne možete od onih koji su jučer rušili te vrijednosti, danas tražiti da ih ponovo izgrađuju. Građani BiH istinski žele u Europu, za razliku od svojih političkih vođa koji se samo verbalno zalažu za ulazak u EU, dok istovremeno sve čine kako bi taj put opstruirali. Zašto? Zato što je Europa, sa svim svojim manama, jedan dosta dobro uređen pravni prostor, a ovdašnje 'političke elite' boje se upravo prava i pravde. Ući u Evropu, ući u jedan uređen pravni prostor, za njih bi značilo polagati račune za sav svoj neljudski rad i nerad, pa i za pljačku koju su počinili na ovim prostorima. Zato oni bježe od Zapada koji, s obzirom na činjenicu da je šutke dopustio urušavanje temeljnih moralnih vrijednosti na ovim prostorima, sada ima imperativ i obavezu pomoći kako bi se ovdje stvari dovele u red kakav je postojao prije ratova devedesetih godina", kaže Esad Bajtal.