U BiH branili vrijednosti Europe od barbarstva

Dan kojim se obilježava 25. godišnjica od početka rata u BiH za sve je podsjećanje na strahote. Preživjeli se prisjećaju svojih ubijenih članova obitelji, prijatelja i susjeda i tuguju. Oni, koji nose krivicu, ne žele se sjećati tih vremena. A kada se u razgovoru dođe na tu temu, onda oni niječu krivicu. Ili se pravdaju. Često teorijama zavjere. Krivci su uvijek oni drugi ili apstraktne, više sile.

Tko se zatekne u Sarajevu i želi posjetiti Ured međunarodne zajednice OHR, mora prijeći "Most Suade i Olge". Njih dvije, Suada Dilberović i Olga Sučić, su toga 5. travnja ubijene hicima ispaljenim iz sarajevskog hotela Holiday Inn, koji su prethodno zaposjeli srpski nacionalisti. 34-godišnja Olga bila je zaposlena u upravi grada Sarajeva, a 23-godišnja Suada je bila studentica iz hrvatskoga grada Dubrovnika. Olga je bila katolkinja, Suada muslimanka.

Protiv nacionalističkog ekstremizma

To što su obje pripadale različitim religijama tada za demonstrante nije igralo nikakvu ulogu, kao ni to da se Igor pridružio spontanoj grupi, koja je u hotelu pronašla i ubila snajperista. Igor je bio Srbin. On je kasnije, skupa s Bošnjacima i Hrvatima iz Sarajeva, kao antisnajperist branio opkoljeni grad od trupa koje su bile pod zapovjedništvom srpskog nacionalističkog ekstremista Ratka Mladića. S obzirom da mu je uspjelo pogoditi nekoliko snajperista druge strane, morao je nakon rata promijeniti ime i nestati. Uostalom isto kao i stotine drugih Srba iz Sarajeva, koji su danas za većinu Srba u Srbiji i Republici Srpskoj izdajnici. Zamjenik zapovjednika branitelja Sarajeva, Armije BiH, general Divjak, koji potječe iz Beograda, je do dan danas ostao u Sarajevu. Tamo je on narodni heroj. Istovremeno on se mora paziti od osvete srpskih nacionalista.

Branitelji se nisu samo borili za svoj grad, već i protiv nacionalističkog ekstremizma druge strane. Oni su od nacionalizma branili multinacionalno, multivjersko načelo i načelo tolerancije. Oni su, kako je jednom prilikom rekao Jovan Divjak, "branili vrijednosti Europe od barbarstva". Za razliku od njih napadači su željeli uništiti takvo društvo i takve vrijednosti, željeli su osvojiti što više teritorija i prognati pripadnike drugih nacionalnosti. Politika i zločin "etničkog čišćenja" su bili planirani od samog početka. I to ne samo od strane Slobodana Miloševića već i od strane hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana.

Nacionalisti pobijedili

Oba predsjednika su se, po izjavama mnogih srpskih i hrvatskih političara i ljudi iz vojnog vrha, susrela u ožujku 1991. u Hrvatskoj kako bi dogovorili buduću podjelu BiH. Oni su bili protivnici, ali su se slagali u provedbi nacionalističkog principa. Rat u BiH ne simbolizira uzajamnu borbu između bosanskih etničkih grupa Srba, Hrvata i Muslimana, već izvana nametnutu borbu nacionalističkog principa protiv postojećeg multinacionalnog društva.

Iz ove borbe su kao pobjednici izašli nacionalisti i to na sve tri strane. Na kraju rata je i na strani branitelja prevladao vjerski obojen muslimansko-bošnjački smjer. Bosansko-hercegovačka tradicija multietničkog i multireligioznog društva živi doduše u sjećanju, ostala je u ponekom običaju, u krugovima intelektualaca, u svijetu kulture i muzike. Ali politički je ona potisnuta u stranu.

Zato što je međunarodna zajednica u mirovnim pregovorima u Dayonu 1995. prihvatila nacionalističke kriterije podjele zemlje, negirana je jedna veličanstvena kultura. Europa u Bosni i Hercegovini na žalost nije branila svoje vlastite vrijednosti. Ima li uspon nacionalizma u Europi i zemljama EU-a ikakve veze s ishodom rata u BiH? U svakom slučaju ekstremistički nacionalizam je na primjeru BiH ne samo postao moguć već je i nagrađen.

Autor: Erich Rathfelder