Sporazum kojim se straši migrante

Bilo je to u ožujku 2016. Jedan od onih beskrajnih summita na kraju kojih su umorni šefovi vlada najavili teško postignuti kompromis: sporazum o izbjeglicama između EU-a i Turske je proslavljen kao uspjeh europske politike. Cilj je bio smanjiti broj izbjeglica koje su u Europsku uniju balkanskom rutom dolazile preko Grčke.

Nakon velikog vala izbjeglica 2015. godine, politički je pritisak porastao do te mjere da se tražilo rješenje po svaku cijenu. Te godine je u Grčku stiglo prema navodima Europske komisije više od 850.000 ljudi.

Pragmatično rješenje

Mehanizam se činio jednostavan: grčke vlasti trebale bi brzo provjeriti sve koji dolaze imaju li pravo na azil. Oni za koje se utvrdi da ga nemaju bili bi vraćeni natrag u Tursku. Zauzvrat, EU je trebao preuzeti isti broj tražitelja azila iz grčkih kampova u različite zemlje članice. Uz to, Europljani su platili oko šest milijardi eura za zbrinjavanje gotovo četiri milijuna sirijskih izbjeglica koje već žive u Turskoj.

U to su vrijeme kritičari govorili o rasprodaji humanitarnih vrijednosti i prepuštanju politike azila EU-a turskom predsjedniku Reccepu Tayyipu Erdoganu koji je vladao sve više autokratski. Ali Angela Merkel, koja je važila za glavnu pobornicu sporazuma, branila je dogovor u Bundestagu: "Kada se radi o morskim granicama nema drugog načina nego razgovarati sa susjedima, ako ne želite dopustiti da se ljudi utope i da krijumčari preuzmu glavnu ulogu", rekla je ona. "I zato je sporazum s Turskom uzor za druge takve sporazume, s Egiptom, s Libijom – kada ona jednog dana bude imala neku razumnu vladu, s Tunisom i drugim zemljama, gdje god je to potrebno."

Djelomično uspješan dogovor

Sporazumi s drugim mediteranskim zemljama još uvijek nisu postignuti, no čini se da je u jednom aspektu dogovor s Turskom uspio: 2020. godine broj izbjeglica koje su pristigle u Grčku je pao na oko 15.000 ljudi.

Gerald Knaus, stručnjak za migracije koji se smatra jednim od idejnih tvoraca sporazuma, smatra da je sporazum bio opravdan: "Prošle je godine preko 90 posto Sirijaca koji su godinama bili izbjeglice u Turskoj, ostalo tamo. Od 2014. je Turska zemlja s najviše izbjeglica na svijetu, primila je otprilike tri puta više Sirijaca nego cijeli EU", kaže Knaus. "A to znači da je prošle godine, zahvaljujući podršci EU-a Turskoj, malo Sirijaca krenulo na put, jer stotine tisuća njihove djece idu u školu i imaju pristup zdravstvenom i socijalnom sustavu."

Međutim, mnoge izbjeglice u Turskoj i dalje žive u lošim uvjetima i nemaju svi pristup obrazovnom sustavu. S druge su strane sredstva iz sporazuma o izbjeglicama potrošena. Humanitarne organizacije hitno čekaju nova sredstva.

Nove migrantske rute

Naravno, i drugi čimbenici igraju ulogu zašto manje ljudi dolazi u Grčku.  Tako primjerice izbjeglice i migranti iz afričkih zemalja već dugo koriste put preko Libije do Italije. Španjolska ima posebne sporazume, na primjer s Marokom, tako da izbjeglice ne mogu doći u Španjolsku ili bivaju vraćene. A organizacije za zaštitu ljudskih prava se žale na brojna kršenja tih prava na vanjskim granicama EU-a od zatvaranja balkanske rute i stupanja na snagu sporazuma između EU-a i Turske.

Uz to je, prema procjenama, do sada iz Grčke u Tursku vraćeno manje od 3.000 izbjeglica. A program preseljenja u druge europske zemlje već je i ranije bio izuzetno spor, a pandemija ga je potpuno zaustavila.

Do sada EU nije pokrenuo ni namjeravanu reformu zajedničke politike azila kako bi trajno i održivo regulirao migraciju prema Europi. Svi planovi propadaju prvenstveno zbog sporova oko moguće preraspodjele izbjeglica između država - posebno zbog otpora nekih istočnoeuropskih zemalja.

Bijedni uvjeti u kampovima u Grčkoj

Kada je sporazum o izbjeglicama dogovaran, namjera nije bila da grčki otoci postanu zadnja stanica za tisuće izbjeglica. No grčko pravosuđe nije u stanju izaći na kraj s velikim brojem zahtjeva za azil. Gerald Knaus smatra da nije realno da "zemlja u kojoj je više zahtjeva za azil po glavi stanovnika nego u cijelom EU-u može brzo donositi presude o tome tko se mora vratiti".

Šokantni uvjeti na grčkim otocima, gdje je povremeno 40.000 ljudi živjelo u kampovima predviđenima za samo nekoliko tisuća, postali su simbol neuspjele europske izbjegličke politike.

Požar u kampu Moria prošle zime skrenuo je pozornost svijeta na to neodrživo stanje. Dok je nova konzervativna vlada u Ateni pooštrila politički ton i mjere protiv izbjeglica, Bruxelles je platio stotine milijuna eura pomoći, ali nošenje s krizom je uglavnom prepustio Grčkoj.

"Dogovor EU-a i Turske tamna je mrlja u politici EU-a o ljudskim pravima", kaže Imogen Sudbury iz humanitarne organizacije International Rescue Committee (IRC), "a cijenu plaćaju ljudi koji traže zaštitu, uključujući njih 15.000 zarobljenih na grčkim otocima".

Zakazala je izbjeglička politika EU-a

U proljeće 2020. je turski predsjednik Erdogan ucijenio EU i iznenada prebacio tisuće ljudi na kopnenu granicu s Grčkom. Atena je blokirala granicu i koristila grubu silu u sprječavanju migranata da uđu u zemlju. Brutalne slike pokazale su sav neuspjeh EU-a da osigura poštivanje ljudskih prava.

Turska već dugo zahtijeva novu verziju sporazuma i više novca. Uz to, kritizira činjenicu da nisu ispunjena politička obećanja o olakšavanju izdavanja viza za njene građane i o novom carinskom sporazumu.

Europljani to opravdavaju antidemokratskom politikom Ankare i sve većim kršenjima ljudskih prava u zemlji. No program financijske pomoći sirijskim izbjeglicama u Turskoj je ipak bez velike pompe produžen do sljedeće godine.

Procjenjuje se da u Grčkoj i dalje živi oko 100.000 izbjeglica – mnogi od njih već godinama. Za sada nitko u Europi ne pokazuje namjeru da ih u nekoj doglednoj budućnosti primi u svoju zemlju.