BiH: Dobrovoljni pomagači pod pritiskom

Jasmina Hušidić ne zamara se sitnicama. Koči, iskače iz automobila, kratko se pozdravlja i nestaje u supermarketu. Razumljivo. Jer, ova stanovnica Velike Kladuše nema vremena za gubljenje ovog sivog i kišovitog dana u veljači.

Prije nego što se ovdje, na sjeverozapadu Bosne i Hercegovine, spusti mrkli mrak, Jasmina želi migrantima i izbjeglicama koji žive po napuštenim objektima ili šumama oko njezinog rodnoga grada, podijeliti rižu, ulje, malo mesa, ali i cipele i tople jakne. Ona to radi više od godinu dana. Svaki dan. I noć. Nakon što završi posao u jednoj bosansko-hercegovačkoj državnoj ustanovi.

Otkako su države poput Mađarske postavile granične ograde, mnoge izbjeglice i migranti pokušali su ući u Europsku uniju preko Bosne i Hercegovine. Iako rijetko tko namjerava tu ostati, Jasmina Hušidić im pokušava dati osjećaj da su dobrodošli, kaže nam dok u plastične vrećice pakira donirane zimske čizme i hlače. "Moje dvije kćeri studiraju, jedna u Austriji, druga u Njemačkoj. Ako one imaju šansu za bolji život, zašto da šansu ne dobiju i drugi ljudi?"

Prva postaja: tvornička ruševina zvana Kamin

Prva postaja Jasmine Hušidić te večeri je razrušena tvornica koju nazivaju Kamin jer se jedan od njezinih dimnjaka - vidljiv odasvud – uzdiže visoko. „Možete li mi, molim vas, pomoći?" - doziva mladića i dok joj prilazi gura mu nekoliko prepunih vrećica u ruke.

Zajedno koračaju putem koji je mješavina blata i praznih, spljoštenih plastičnih boca. Nekoliko muškaraca iz Alžira postavilo je svoje šatore na prvom katu uništene tvornice. Jedan na mobilnom telefonu pokazuje Jasmini Hušidić fotografiju svoje kćerkice. Zove se Daria. "Jako je slatka", kaže 49-godišnja Jasmina, koja se tu zadržava nekoliko minuta razgovarajući s migrantima. A onda mora dalje.

"Ponekad to čovjeka jako opterećuje", kaže Jasmina Hušidić dok ide prema automobilu. Kaže i kako se često osjeća loše jer im ne može više pomoći. Upravo radi na tome da s drugim Bosancima osnuje vlastitu humanitarnu organizaciju. Do sada je radila u austrijskoj nevladinoj organizaciji, preko koje je također dobivala donacije odjeće, obuće i novca iz Njemačke i Austrije.

Jasmina Hušidić i njezini volonteri nadaju se da će uskoro dobiti nužnu potvrdu o registraciji. Jer bez dozvole ova pomoć koju pruža je ilegalna.

Jasmina kaže da do sada nije imala problema, možda i zato što njezin brat radi u policiji. Međutim, drugi imaju drugačija iskustva. "Mi radimo neupadljivo, nikoga ne izazivamo. To je u ovoj situaciji najbolje."

"Dogodilo se puno loših stvari"

Kada kaže "u ovoj situaciji" Jasmina Hušidić misli na to da nisu svi stanovnici dočekali tisuće migranata i izbjeglica raširenih ruku. "Stidim se nekih stvari koje su ljudi ovdje uradili. Dogodilo se puno lošeg."

Jedna druga žena, koja pomaže migrantima, ispričala nam je da ju je netko prijavio. Sve dok ne zna na što će to izaći, radije bi ostala anonimna.

Predstavnici humanitarnih organizacija iz drugih europskih zemalja potvrđuju da su bosansko-hercegovačke vlasti, pojačavajući pritisak, otežale pružanje pomoći mimo službenog smještaja za izbjeglice. Ni oni ne žele o tomu otvoreno govoriti jer su njihove organizacije trenutno u procesu registracije.

U Bihaću, sat vremena južno od Jasmininog rodnoga grada Velike Kladuše, ministar policije Unsko-sanske županije Nermin Kljajić izjavljuje da se nitko tko na području kantona boravi u skladu sa zakonom, nema čega bojati. Ali: "Ako otkrijemo da strani državljani rade bez dozvole, bit će deportirani." Grupe iz inozemstva, koje pomažu migrantima, kritiziraju proces dodjele dozvola i kažu koliko je teško i zamorno dobiti službenu potvrdu o registraciji.

Jasmina Hušidić u međuvremenu je stigla na svoju posljednju postaju te večeri: kamp u šumi koji su migranti sami podigli i u kojem živi nekoliko muškaraca iz Bangladeša. Neki su se skupili oko naložene vatre. Čak i kad stigne proljeće, ovdje je noću ledeno hladno. Bosansko-hercegovačke vlasti ne vole vidjeti kampove poput ovog.

Sa stajališta ministra policije Nermina Kljajića takvi kampovi ugrožavaju sigurnost građana. "Moramo osigurati da se hrana distribuira samo onim migrantima koji se nalaze u službenom smještaju", naglasio je on u intervjuu za DW.

Ali Jasmina Hušidić kaže da ne želi da ljudi poput ovih u šumi ostanu bez ikakve pomoći i budu upućeni sami na sebe. Jahanjir Alom Sumon, 22-godišnji migrant iz Bangladeša, objašnjava da im je tu koliko-toliko dobro i to samo zahvaljujući dobrovoljnim pomagačima poput Jasmine Hušidić.

"Neki nam donesu hranu, neki odjeću, neki cipele." Ali svi ovi migranti žele samo jedno: što prije stići u EU. Prvo u Hrvatsku, pa u Italiju, pa možda u Francusku ili Njemačku. Jasmina Hušidić se nada i iskreno želi da se tim ljudima ostvari njihov san o boljem životu i boljem sutra. Ali dok su tu, ona želi i dalje dolaziti i pomagati im. Svake noći.