Ruanda: 25 godina nakon genocida
3. travnja 2019
Četvrt stoljeća je prošlo od kako je počinjen stravični genocid u Ruandi. Danas ova mala afrička zemlja služi kao primjer stabilnosti; država se posebno u ekonomskom smislu u posljednjih 25 godina dobro oporavila. Ali, genocid koji je počinio većinski naroda Hutu nad manjinskim Tutsijima i umjerenim pripadnicima Hutua 1994. duboko je traumatizirao zemlju i njezino društvo. Činjenica je da danas 12 milijuna stanovnika žive u miru jedni s drugima, ali su stravični zločini ostali urezani u sjećanje. Od travnja do srpnja 1994. smrtno je stradalo 800.000 ljudi, infrastruktura je bila potpuno uništena.
Uspjeh za, u najširem smislu, funkcionalno društvo se pripisuje prvenstveno predsjedniku Paulu Kagameu. "On je obavio ogroman posao. Unaprijedio je razvoj zemlje i doveo inozemne investitore", kaže Patrick Hajayandi, suradnik južnoafričkog Instituta za pravdu i pomirenje (IJR), u intervjuu za DW.
Ruanda je pak zemlja koja je na unutarnjem i vanjskopolitičkom planu snažno obilježena svojom poviješću. Genocid je ostavio duboke tragove. "Kakvu ulogu za Kagamea igra genocid nad narodom Tutsi, još uvijek se ne može dovoljno procijeniti", kaže Phil Clark s Visoke škole za istočne i afričke studije (SOAS) londonskog Sveučilišta. "Najjača instanca za uklanjanje društveno-ekonomske nejednakosti između naroda Hutu i Tutsi je ruandska vlada."
Zaštitnik Tutsija
Upravo takav stav potječe od autoritarnog liderskog stila predsjednika, kaže Clark u razgovoru za DW. S Kagameovoga gledišta politički otpor samo uzrokuje nemire. Zato ljudska prava ne stoje visoko na agendi predsjednika Ruande, objašnjava Clark. Njegova glavna briga je sprječavanje rasplamsavanja nasilja po svaku cijenu. "Odatle dolazi potreba Ruande da zaštiti Tutsije u cijeloj regiji", kaže Clark. To se prije svega odnosi na pripadnike ovog naroda u Burundiju, Ugandi i na istoku Demokratske Republike Kongo. "Jer, u ovim zemljama Tutsije već desetljećima sustavno progone određene frakcije."
Kagame je do sada više puta kritizirao oporbene skupine koje operiraju iz susjednih zemalja i po njegovom mišljenju ometaju proces integracije u istočnoj Africi. Politička napetost je na kratko dostigla svoj vrhunac kada je Kagame zatvorio jedan granični prijelaz prema Ugandi. Ugandski politički analitičar Mwanguhya Ndebesa sa Sveučilišta Makerere iz Kampale u tome vidi znak regionalne borbe za prevlast. "Riječ je o političkoj prevlasti u regiji, ali tu su još u pitanju i osobni animoziteti."
Veći utjecaj u regiji
Predsjednici Ugande i Ruande, Yoweri Museveni i Paul Kagame, su nekada bili prijatelji. Kagame je bio ključna figura u pobunjeničkoj organizaciji, a današnjoj vladajućoj stranci u Ruandi - "Patriotska fronta Ruande" (RPF), kojoj je Museveni pomogao da 1994. preuzme vlast. Kada su pobunjenici RPF-a 1994. umarširali u Ruandu, zaustavili genocid i Kagameu pomogli na putu prema državnom vrhu, dobili su aktivnu podršku Ugande.
Međutim, odnosi između nekadašnjih suboraca su se od tada pogoršali. "Predsjednik Museveni i njegovi generali vjeruju da im Vlada Ruande nešto duguje", kaže ruandski analitičar Christopher Kayumba. "Oni su mu tada pomogli da sruši režim Juvenala Habyarimane i zaustavi genocid." No, Kagame bi htio biti tretiran kao pobjednik i da dobije još veći utjecaj u regiji.
Museveni pak nije jedini afrički vođa s kojim je Kagame u svađi. Porasle su napetosti i između Ruande i njezinog južnog susjeda Burundija. I ovdje određenu ulogu igraju osobni animoziteti između predsjednika Burundija Pierrea Nkurunzize i Kagamea. Politolog iz Burundija Patrick Hajayandi je uvjeren da neprijateljstvo ima i etničku komponentu. "U Ruandi svatko kaže mi smo Ruanđani. Ali, kada pričate s ljudima, oni vam kažu kako je narod Hutu u jednom smislu isključen."
Strah od nasilja
Prema Hajayandijevim riječima Hutue u Ruandi se još uvijek smatra odgovornim za genocid i ne smatra ih se narodom kojemu se može vjerovati. Burundi je pokazao određeni uspjeh u etničkoj integraciji i time predstavlja prijetnju za Kagameove ambicije da dobije još veći utjecaj u regiji. Hajayandi odbacuje kritike iz Kigalija da predsjednik Nkurunziza pomaže pobunjenicima u Kongu u borbi protiv Kagamea. "Granice jesu porozne i sigurno je da ima krijumčarenja oružja. Ali, ne vjerujem da bi vlada u Burundiju svjesno destabilizirala Ruandu pomažući pobunjeničke skupine."
Mnogi analitičari smatraju da bi napetosti u regiji mogle prerasti u otvorene sukobe. Međutim, malo je vjerojatno da bi Zapad mogao izvršiti veći pritisak na Kagameovu vladu, da dovede u red odnose sa susjedima. "Ruanda je istina još uvijek upućena na financijsku pomoć, ali Kagame maestralno koristi slabosti Zapada", kaže Phil Clark. Vlade bogatih zemalja objašnjavaju svojim građanima zašto bi uopće trebalo pomagati siromašne zemlje. "Međunarodni donatori su istinski u škripcu. Vlade koje bi njihovu pomoć koristile kao blago sredstvo pritiska ukazuju na Ruandu kao primjer pozitivnih promjena, što je toj zemlji uspjelo uz pomoć Zapada." Jer, predstaviti Ruandu kao zločinca u povijesti bilo bi protivno ovoj strategiji.