"Duša Ruande je bila uništena"

Deutsche Welle: Gospodine Kudascheff, direktno nakon genocida izvještavali ste iz Ruande. Koji su bili Vaši prvi dojmovi?

Alexander Kudascheff: Možda zvuči čudno, ali kada sam ulazio u Ruandu automobilom iz Ugande, razmišljao sam o tome kako je to lijepa zemlja. Ruanda mi se doimala poput Schwarzwalda. Izašao sam iz automobila, kako bih bacio pogled na prekrasno drveće i šumske obronke i odjednom ugledao cijev puške. Preda mnom je stajalo jedno dijete-vojnik. Mogao je imati između 9 i 11 godina. Tada sam pušio i zapitao sam se kako da smirim to dijete, s ili bez cigarete? Počeo sam razgovor s njim i on mi je rekao da je vođa pobunjenika Paul Kagame (današnji predsjednik Ruande) prošao ovom cestom prije nekoliko dana. I da je sada njegov zadatak, da ovdje čuva stražu. Ja sam mu čestitao na tako časnom zadatku, ponudio mu cigaretu i nastavio putovanje.

Jeste li sreli još djece-vojnika?

Susretao sam se sa relativno velikim brojem djece vojnika. Ali oni nisu imali uniforme i nisam mogao prepoznati jesu li pripadnici neke jedinice. Jednostavno su se motali okolo i pretpostavljam da su imali oružje koje su u bijegu iza sebe ostavljali pripadnici paravojnih jedinica iz plemena Hutu. Ruanda je u to vrijeme bila vrlo naoružana zemlja a veliki dio oružja je bio u rukama djece.

Vi ste s jednim vozačem iz Ugande bili na putu za glavni grad Kigali. Kako je izgledalo Vaše putovanje?

Jedina hotelska soba koju smo mogli dobiti bile je bez prozora, vode, struje ili svjetla. Cijena je bila jedan dolar. Vozač i ja smo dijelili jednu sobu. Potom smo se cijeli dan vozili uzduž i poprijeko po Ruandi. Bili smo i preko granice, u Gomi, na istoku Demokratske Republike Kongo. Željeli smo vidjeti što se dogodilo s izbjeglicama. Većina stranih novinara tada nije bila u Ruandi, već u Gomi, gdje se odigravala ljudska tragedija. U Ruandi nas je zanimala potraga za sakrivenim Hutu ubojicama. Pokušao sam doći do intervjua s Paulom Kagameom, ali nisam čuo ništa drugo osim: "Dobro jutro, Monsieur, dobro jutro!" I dan danas ne prestajem misliti na to kako je Ruanda lijepa i kako su ljudi nevjerojatno simpatični, čak i pored svih rana i razaranja.

Mnogi koji su bili u Ruandi kažu kako su ljudi jako simpatični. Pa ipak mnogi su ipak bili u stanju da počiniti neopisive strahote i genocid. Kako ste izašli na kraj s tom činjenicom?

Vjerojatno smo pronašli samo one koji su bili žrtve. Ne može se pojmiti ni kako su Nijemci bili u stanju 6 milijuna ljudi poslati u plinske komore. Za mene je to tada bila jedna vrsta arhaične erupcije. I kada je sve to prošlo, ljudi su ponovo došli sebi. Duša zemlje je bila uništena. Imao sam priliku prolaziti pored mnogih hrpa lubanja, čuo sam kako stanovnici o tome razgovaraju, kako su ubijeni njihovi najmiliji, izmasakrirani rođaci i prijatelji. Gdje god sam bio primijetio sam da ljudi žele o tome pričati. Mogao sam vidjeti što se u tim ljudima događalo: jedna mješavina radosti ali i stida što su preživjeli i naravno strah koji se ogledao u pitanju, što dolazi sljedeće, što će nas zadesiti.

Pogled svijeta tijekom genocida na žalost nije bio uprt u Ruandu. Kako Vi na to gledate?

Kao novinar se naknadno morate postidjeti zbog toga koliko malo smo obraćali pozornost na Ruandu. Još više se moraju stidjeti oni, koji su tada imali odgovornost. Tu prije svega mislim na Ujedinjene narode, koji su se ponijeli jadno i nisu učinili ništa da to spriječe. To vrijedi i za druge, za Zapad, NATO a posebno bivšu kolonijalnu silu Belgiju. Belgijanci su imali duboke veze s Ruandom i sami su se poslije pitali: "Što smo radili, zašto nismo bili u mogućnosti zaustaviti genocid ili da ga u najmanju ruku ublažimo?"

Paul Kagame je od 2000. predsjednik Ruande. Pokušao je postići pomirenje, između ostalog i tako što je zabranio da se građani definiraju po etničkoj osnovi. Što vi mislite o takvoj vrsti politike?

Princip da se ljudi ne trebaju opredjeljivati etnički smatram ispravnim. Na taj način se udaljavate od rasističke tradicije. Pitanje je međutim da li se to može nametnuti s neke više instance? Socijalističke zemlje su stalno to pokušavale i to bez uspjeha. Onda je došlo do sloma socijalizma i izbili su problemi s nacionalnostima. Ja bih Kagamea promatrao s više aspekata. Ekonomski je bio jako uspješan. S druge strane on je pripadnik jedne etnije i za drugu je to opet teško prihvatljivo. U jednom intervjuu koji sam s njim vodio prije pet, šest godina, Kagame je na mene ostavio dojam kao da je pronašao sebe. Djelovao je kao netko tko sluti kako može ponekad i pogriješiti, ali u biti svoju politiku smatra ispravnom. Je li sve to točno i jesu li etnički sukobi stvar prošlosti, vidjet će se tek u vremenu nakon Kagamea.

Međunarodna zajednica je u sprječavanju genocida 1994. u potpunosti zakazala. Iz toga je izrastao princip koji kaže da se narod mora zaštititi i da na međunarodnoj zajednici leži odgovornost da ih zaštiti. Kako međunarodna zajednica danas izlazi na kraj s ovom odgovornošću?

Ona se nije u stanju nositi s tom odgovornošću. Usporedo s genocidom u Ruandi imali smo rat na Balkanu. I tu smo postavljali isto pitanje. Čuvena rečenica Manfreda Wörnera, tada glavnog tajnika NATO saveza, koji je nakon ispaljivanja granate na sarajevsku tržnicu rekao, "It is time to act", ("Vrijeme je da djelujemo") mnogima se urezala u sjećanje. Moralno gledano za mene tu nema dileme. Mora se učiniti sve kako bi se ljudima pomoglo. Možemo postaviti i ovo pitanje: Nisu li saveznici morali bombardirati željezničku prugu koja je vodila za Auschwitz? Ako me iskreno pitate kao trezvenog, racionalnog novinara smatram li imaju li takve intervencije dugoročno smisla za proces "Nation-Building" reći ću vam da ja u to ne vjerujem. Ali može se kratkoročno ići na rješavanje problema, pokušati umiriti situaciju, zaustaviti vulkan ubilačkih strasti. Ali onda se mora, što je brže moguće, izaći iz svega toga, kako bi oni, koji žive u tom vulkanu, sami naučili sa svim tim izići na kraj. U Afganistanu je na početku sve bilo dobro, a onda se 2004/2005 situacija promijenila. Imamo potpuno propalu intervencije u Somaliji, polupropale u Bosni, nejasne na Kosovu. O tome što će se tek događati u Srednjoafričkoj Republici ili u Maliju za sada ništa ne možemo reći.

Kasnije je međunarodna zajednica uložila napore kako bi se odgovorni za genocid u Ruandi doveli pred lice pravde. I u Francuskoj i Njemačkoj se susrećemo sa suđenjima za nedjela koja su se zbila prije mnogo desetljeća. Kako gledate na ovo kasno procesuiranje zločina?

Mislim da je jako dobro za svijet u kojem živimo da niti jedan zločinac ovog kalibra ne prođe nekažnjeno. Zbog toga smatra da je potpuno ispravno da se jednom, danas 90-togodišnjem, čuvaru u Auschwitzu sudi. To su osobe koje su dvogodišnju djecu slale u plinske komore. Za mene pitanje starosti ne igra nikakvu ulogu. Zato osnovnu ideju o postojanju jednog međunarodnog suda pravde smatram ispravnom. Je li ta ustanova uspješna i pravedna je drugo pitanje. Jer mnogi zločinci su godinama živjeli neometano i pred sud su izvedeni tek nakon što su postali preslabi. A ne smijemo zaboraviti ni one koji nikada nisu ni bili izvedeni pred lice pravde.